Zamislite kako bi bilo divno kada bi se svaki čovjek rađao sa uputstvom za život! Život bi bio neuporedivo ljepši jer bi znali kako trebamo postupati jedni sa drugima. Nažalost, čovjek je po prirodi nepredvidivi i hiroviti oportunista koji je često i nasilan. U želji da ostvari svoje ciljeve on nemilosrdno gazi druge ljude. To nije ništa novo. Šekspir, kao i mnogi prije njega, pisao je o čovjeku koji iz strasti, ljubavi ili osvete laže i ubija. Trebamo, dakle, čitati knjige kako bi bolje upoznali sebe. Na sreću, imamo izbor: Možemo učiti na sopstvenim ili tuđim greškama. Najlakše je učiti iz knjiga. Jedna takva knjiga koja može da nam posluži kao putokaz, kao priručnik za život, je Tvrđava Meše Selimovića.

Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i o samom čovjeku.

Kako izgleda glavni lik ovog romana?

Ahmet Šabo je običan čovjek, pjesnik, posmatrač i neko ko, ni u strahu od smrti, ne odstupa od svojih moralnih ubjeđenja. Radnja se odvija u vrijeme poslije Hoćinske bitke koja se dogodila 1621 godine.

Šabo se pojavljuje kao lik istraumiran i zauvijek promijenjen ratnim iskustvom. On iz svoje perspektive nekadašnjeg ratnika, a sadašnjeg siromašnog, zaljubljenog i poštenog čovjeka, posmatra svu besmisao koja ga okružuje a koju i moderan čovjek lako uočava ukoliko bolje pogleda oko sebe. On vidi korumpirane oportuniste i uplašene, obične, ljude koji pod pritiskom vlasti, mržnje ili ljubavi, ugnjetavaju druge i pristaju na laž, prevaru i nepravdu. 

Šta simbolizuje tvrđava?  

Tvrđava, kao metafora, predstavlja simbol zajedništva i cjeline ali i neprijateljske, moćne sile kojoj pošten čovjek, uprkos svim svojim naporima, često ne može da se suprostavi. Tvrđava je sve: čovjek, porodica, ljubav, mržnja, vjera, tajna, prijateljstvo, društvo, država i na kraju – vlast. Sve je tvrđava i kao jedna takva građevina, sa odbrambenim i zaštitnim zadatkom, neprestano stoji na udaru i može da padne pod pritiskom. 

Šabo, moralan čovjek koji vjeruje u ljubav i prijateljstvo i čvrsto slijedi svoja ubjeđenja, prikazan je kao neko ko je u konstantnom sukobu sa vlašću, ljudima koji ga okružuju, pa i samim sobom. On se neprekidno sukobljava jer ne uspijeva da se pomiri sa besmislenim pravilima koja mu nameću društvo i vlast. Šabo, kao tvrđava, stoji na udaru i svjedoči nasilju.

Njegova ljubav sa Tijanom takođe predstavlja tvrđavu. Ta uzajamna ljubav je njegovo sigurno utočiste. Svaki put kada se nađe na udaru jačih sila, Šabo bježi u svoje (ljubavno) sklonište u potrazi za spasom. U toj velikoj i iskrenoj ljubavi on se osjeća sigurnim i samo tu može biti ono što stvarno jeste.

Osman predstavlja neosvojivu tvrđavu koja ne pada pod pritiskom vlasti. On do kraja romana ostaje čovjek hladnog i ubojitog pogleda koji, krijući svoje tajne i emocije, uspješno sprovodi svoje planove i dolazi do ciljeva.

Šehaga Soćo je borac. Od samog početka Šehaga ispoljava bijes i mržnju prema vlasti i uopšte pokazuje prezir prema svijetu u kojem živi. On se, zasljepljen svojom ličnom tragedijom i nezadovoljstvom, poigrava ljudskom sudbinom, životom i smrću. Prvobitno Šehaga ostavlja utisak neosvojive tvrđave i sile kojoj niko ne može da se odupre. Ipak, na kraju romana, on umire ostavljajući nas da se pitamo da li je njegova tvrđava možda, ipak, oborena. 

Serdar Avdaga predstavlja tvrđavu za sebe. On je, kao Zaver iz Igoovog romana Jadnici, opsednut istjerivanjem pravde. Braneći svoja uvjerenja (do smrti), on ostaje neosvojiva tvrđava do kraja romana. 

Kako izgleda borba sa režimom?

Kao pojedinac koji se suprostavlja višoj sili Šabo je od samog početka osuđen na neprestanu borbu. Uprkos svojoj slabosti, kao i snazi svojih neprijatelja, on prkosi režimu pružajući otpor nepravdi, ljudskoj pohlepi i opštem zlu. On saosjeća sa drugim ljudima i staje na stranu pravde čak i onda kada to ide njemu na štetu, jer on ne želi i ne umije drugacije. 

On kaže: “Ako ga ne izdam, uništiću sebe; ako ga uništim, izdaću sebe.” 

U svijetu gdje lukavstvo dominira a znanje se ne cijeni, Selimović, tj: Šabo, nas pita: “Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?”

U društvu u kojem vladaju sila, strah, korupcija i osveta, biti drugačiji i isticati se svojim znanjem i poštenjem – znači biti osuđen na propast.

U razgovoru sa Mula Ibrahimom, Šabo ga pita: “Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želis dobro?”

Mula Ibrahim mu odgovara “Da se sa svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.”

Još na početku romana Selimović nagovještava da svako prkošenje i suprostavljanje režimu vodi u propast, ali poruka ovog romana se mijenja na kraju priče. Od početka Šabo se bori protiv režima, ali na kraju priče on ipak uspijeva da uspostavi ravnotežu i prihvati društvo u kojem živi. Prihvatajući posao učitelja i birajući ljubav umjesto mržnje, Šabo se miri sa životom. Ovo je ujedno i poruka romana: prihvatiti ljubav umjesto mržnje kao jedini način da pronađemo unutrašnji mir i učinimo život podnošljivim. 

Šabo je junak koji odudara od svojih sunarodnika. Mišljenjem i djelom on je drugačiji, vječito na vjetrometini i tema zlim jezicima. Kao takav, on ne ispašta samo za svoje greške, već i za pogreške drugih ljudi (npr: kada pokušava spasiti Ramiza od smrti).

Braneći svoju tvrđavu on brani i sve ono što ona predstavlja: ljubav, uvjerenje, princip, prijateljstvo, itd. U toj borbi tj: želji da se izoluje od ostatka društva i posveti samo svom životu, on često biva uvučen u probleme koji ga se ne tiču. U pokušaju da spase Ramiza od sigurne smrti, Šabo ulazi u igru sa mnogo jačim i opasnijim od sebe: ubicama i lopovima koji su za njega “strašila”. 

On kaže: “Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku noževe, umro bih od straha, izboden njihovim strašnim očima.” 

Možemo li činiti dobro a da u isto vrijeme ne činimo zlo, jedno je od pitanja koje se ponavlja u romanu. 

Selimović nas pita: “Zar bez nasilja nema ni dobra?”
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, ali mi znamo da bez nasilja ne bi bilo ni Ramizovog spasenja. 

“Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo, i kad mislim najbolje!” pita se Šabo, “a činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.”

Šabo doživljava Ramizovu kaznu i Avdijinu tragičnu smrt kao propast jednog društva. Za razliku od njega, Osman vidi Avdijinu smrt kao incident koji se morao desiti. “Da nisi otišao ti, otišao bi drugi”, Osman mu savjetuje, dodajući “Samo je jedan mrtav [i] desilo se”.

Porodica je tvrđava koju moramo braniti a život je neprestana borba.

Jedna od glavnih tema ovog romana je borba za očuvanje porodice. Šabo bi se najradije sklonio od zakona (od Sultana kojeg Mula Ibrahim naziva “silom teže” koja narod “drži na okupu”) i živio bi sa Tijanom na slobodi – uzimajući za svoju porodicu samo onoliko koliko on smatra potrebnim. 

“Ali mi se odjednom učinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza, i da sve počne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi žrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi džamije, sokaci, groblja, drveta, kuće. uselio bih se u jednu, samo sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema više zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruženju. Ni rat više ne bi bio moguć, jedino ako bi uspio nekoga da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. I podučavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednog letećem đaku na brzinu saopštio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a možda i nikad više, na njegovu sreću. Samo bih svoje dijete naučio svemu lijepom što znam, nizašto, iz čistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.”

Ovdje Selimović poredi život sa ružnim životnim puzanjem. Život u strahu je puzanje, dakle – neprekidno ponižavanje. Rat je besmislen. Umjesto rata, Selimović predlaže prijateljstvo. Prijateljstvo je jedna od glavnih tema ovog romana. 

Šabo ponosno i tvrdoglavo brani svoje principe, ali iz ljubavi prema Tijani, odgovornosti prema nerođenom djetetu i želje da sačuva svoju porodicu on pristaje na kompromis. Zbog pritiska društva on pristaje da se sastane sa uticajnim ljudima koje ne poštuje i posmatra prezrivo jer zna da su tuđim radom i zaslugom stekli ime i imovinu.

“A kakve ću riječi naći za njih”, pita se on, jer oni ne govore njegovim jezikom i dodaje:

“Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hoćina, i pored žene, i pored djeteta koje smo očekivali, i pored potrebe da se nadamo nečemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hoćinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam.”

Šta ostaje iza nas?

Kao Šekspir, koji se u svojim psiho-dramama bavi analizom ljudskog karaktera, tako se i Selimović, kroz lik Ahmeta Šabe, bavi temama kao sto su:

a) Uticaj okoline na nas. 
b) Naša sposobnost da igramo različite uloge u zavisnosti od okruženja u kojem se nalazimo;
c) Naša sposobnost da analiziramo situacije u kojima se nalazimo;
d) Uticaj želja, strahova, snova i svega onoga o čemu razmišljamo na naš život i ponašanje.

Upravo u svojim dramama Šekspir govori o našim strahovima, fantazijama, snovima i podsjeća nas da nas na kraju svega ipak čeka neizbježna smrt. On piše:

(“The worst is death, and death will have his day”, Richard II).

“Smrt je najgora a ona je neizbježna” (slobodni prevod) 

Kao u Šekspirovim dramama i u romanu Tvrđava smrt je neumoljiva. U zanimljivom dijalogu između Mula Ibrahima i Šehage, Selimović ukazuje na neizbježnu smrt koja nas sve čeka. Upoređujući nas sa mravima Selimović nas podsjeća da smo mali i nevažni i pita se “hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru?” Odgovor na ovo pitanje daje nam Šehaga koji kaže: “Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti.”

Da li je vlast nepobjediva sila?

U svom romanu Tvrđava, Selimović nekoliko puta upoređuje kamen/stijenu sa zakonom/silom i pita se da li je moguće učiniti dobro a da čovjek, u isto vrijeme, ne učini zlo. Šabo spašava Ramiza, ali u isto vrijeme nanosi zlo ženi kod koje je Ramiz stanovao. Kao i ranije, Šabo krivicu preuzima na sebe ali i ukazuje na nepravdu koja se nanosi nevinom.

On kaže: “Vijest o nepoznatoj ženi me porazila. I za njenu nesreću sam ja kriv! Kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnožju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?”

Imamov brat takođe upoređuje stijenu sa zakonom i silom. Kada ga Šabo pita da li je ljut što su mu ubili nedužnog brata koji je govorio istinu, čovjek odgovara: “Bože sačuvaj! Zašto bi mrzio vlast? Odvalila se stijena i ubila čovjeka. Mrziš li stijenu?”

Ovdje kao da se čuje glas pisca čijeg su brata takođe optužili i pogubili zbog besmisla. Da li to Selimović ukazuje na vlast (hladnu stijenu-kamen- silu) protiv koje se čovjek ne može boriti ni srcem ni razumom ili nam poručuje da je vlast sila koja se pod pritiskom ljudske noge (ili upornosti) ipak može odroniti?

Šta nam pisac poručuje?

Tvrđava predstavlja konstantnu bitku između ljubavi i mržnje, dobrote i zla, čovjeka i države. Osveta, mržnja i ljubav su sile koje žive vječno, poručuje Selimović, ali one ujedno daju i smisao životu. Sreća je u tome što svaki od nas može birati silu koja će ga voditi kroz život.

Šabo se ipak odlučuje za LJUBAV. 

“Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život”, govori nam Šabo a Selimović poručuje da i mi biramo ljubav umjesto osvete i mržnje.

Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i NAMA.

Vedrana Vodopivec
2024

Odmah nakon ulaska u razred pošli smo u susret našoj djevojčici koja nas je čekala sa širokim osmijehom i raširenim rukama. Učiteljica nas je lijepo pozdravila i kao i svim roditeljima, koji su došli u posjetu toga dana, poželjela nam dobrodošlicu. Naša djevojčica nas je povela u obilazak razreda i upoznala nas sa svim onim što je njoj bilo zanimljivo. Na kraju obilaska odvela nas je u posebni dio učionice gdje su se nalazili mali ormarići bez vrata. U svakom drvenom ormariću, koji nije mogao biti veći od 80×40 cm, nalazile su se dječije stvari: torbe, obuća, jakne, itd. Pokazujući na svoj ormarić, naša djevojčica nam je rekla: “Vidiš, ovo su naši ormarići. Ovaj je moj i učiteljica kaže, ako nam ikada dođe neko sa puškom ili nožem, mi ćemo se ovdje sakriti.“ Taj dan sam, vraćajući se iz njene škole, prvi put ozbiljno razmišljala o mogućim napadima u školi; o svijetu u kojem živimo; o strahovima i saznanjima sa kojima se naša djeca prerano suočavaju… i plakala.

Naša djevojčica je tada pohađala jednu od najboljih škola u okolini Toronta.

Mnogo godina kasnije, tačnije prošlog januara, dok sam sjedila u razredu sa svojim učenicima drugog razreda srednje škole, iznenada, preko razglasa, začuo se ozbiljan glas našeg direktora koji nam je šifrom (kako protokol nalaže) najavio najviši stepen opasnosti i naredio da preduzmemo potrebne, zaposlenima poznate, mjere. Uznemirena i veoma uplašena skočila sam sa stolice, odjurila prema vratima, drhvatim rukama iz džepa izvukla ključ od naše učionice i zaključala sva vrata. Bilo ih je ukupno 3. Rekla sam uplašenoj djeci da ćute i pozvala ih da sjednu što dalje od vrata, u ćošak učionice, koji nije mogao da se vidi kroz male prozore na vratima. Sjedili smo tako šćućureni i prestravljeni u ćošku i osluškivali zvukove koji su dolazili iz hodnika. Nijemi od straha gledali smo jedni u druge i čekali nešto, a da ni sami nismo znali šta.  Minuti su sporo prolazili. Nakon dvadesetak minuta sjedenja u potpunoj tišini, jedna djevojčica me je uplašeno i šapatom upitala: “Hoćemo li mi umrijeti danas?“
Nećemo, mila, ne brini, odgovorila sam joj i nasmiješila joj se da je ohrabrim, a u sebi sam plakala.

Plakala sam od straha, od tuge, od razočarenja…Plakala sam zbog nepravde, zbog neizvjesnosti u kojoj smo se nalazili, zbog nečije neodgovornosti, zbog nečijeg zla ili bolesti, zbog ogromnog tereta sa kojim se djeca danas suočavaju i odrastaju…Zbog njihovog straha za sopstvene živote…

Jer oni ne trebaju da strahuju. Oni treba da žive, odrastaju i uče u miru. Oni treba da budu okruženi ljubavlju i podrškom, a ne strahom i nekakvom borbom za goli život. Briga je za nas – za odrasle. Njihovo je samo da rastu i uče! Tako bi trebalo da bude!

Toga dana, nama se posrećilo. U školu je upao razjareni učenik, noseći u sebi mnogo bijesa, mržnje i nezadovoljstva a za pojasom nož. Bio je na vrijeme primjećen, prijavljen i spriječen, ali ne i suspendovan ili izbačen iz škole. Toga dana u našoj školi nije bilo fizički povrijeđenih, ali nažalost takvi i gori napadi bijesa i ludila često se dešavaju i u njima stradaju nevine žrtve.

Nasilje u školama je tema za svakoga od nas a ne samo za roditelje i za prosvjetne radnike. Svi smo pojedinačno i kolektivno odgovorni za bezbjednost naše djece i nas samih. Niko od nas, ma koliko dobar i posvećen bio u svom poslu i radu sa djecom, ne može za sigurno znati u kakve će ljude izrasti oni sa kojima radimo ili koje podižemo. Ipak, svi znamo da je posao i dužnost svakog roditelja da upozna svoje dijete, da ga posmatra i da razgovara sa njim. Posao prosvjetnog radnika je takođe da upozna svoje učenike, razgovara sa njima, prati njihov razvoj i bilježi i eventualno prijavi sve bitnije promjene u njihovom ponašanju i razmišljanju.

Ako svi radimo svoj posao, u čemu je onda problem?

Ono što je nekada teško za roditelja je da potraži pomoć ili savjet ukoliko primjeti ili posumnja da nešto nije u redu sa njegovim djetetom.  Mnogi roditelji ignorišu znakove neobičnog pa čak i zabrinjavajućeg ponašanja djeteta. Neki to rade vjerujući da dijete prolazi kroz neki poseban životni period koji opravdava takvo ponašanje (npr. pubertet) a neki jer se stide da potraže pomoć.

Svi se mi, kao roditelji, suočavamo sa pitanjima i raznim strahovima vezanim za svoju djecu. Nema roditelja koji se nije pitao: Da li se i druga djeca ovako ponašaju? Kakvi su ovo strahovi sa kojima se moje dijete suočava? Da li je normalno da ovako nešto kaže ili pita?

Toliko toga korisnog i ohrabrujućeg možemo saznati iz razgovora sa dječijim psiholozima, prosvjetnim radnicima, pedijatrima i uopšte sa svima koji imaju iskustva u radu sa djecom. Roditeljski je i ispravno potražiti savjet ili pomoć kada god smo u nedoumici i ne razumijemo ponašanje naše djece.

Neki prosvjetni radnici mogu takođe pokazati nezainteresovanost za svoje učenike i njihov razvoj. Ima onih koji svoj posao obavljaju mašinski: bez mnogo interesovanja za učenike, njihov razvoj i promjene u ponašanju i učenju. 

Zašto je važno da svi sarađujemo?

Odgovor je jednostavan. U podizanju i obrazovanju djeteta učestvuju svi: roditelji, šira porodica, prijatelji, nastavnici, ljekari – cijelo društvo – jer se radi o formiranju kompletne ličnosti koja mora da nauči da uspješno funkcioniše i stvara u društvu koje je veoma kompleksno i zahtjevno.  Taj opstanak i doprinos društvu ubraja mnogo toga uključujući i samostalan rad i rad sa drugima.

Učiti ne znači samo postizati dobre akademske rezultate. Učiti znači rasti i razvijati se u svakom mogućem smislu. Učenje se često nesvjesno apsorbuje iz okoline. Ono predstavlja rast, stvarnu fizičku promjenu koja se dešava unutar svakog učenika i kroz svrsishodnu interakciju sa okruženjem. Mi kao roditelji i prosvjetni radnici imamo dužnost da pažljivo posmatramo ponašanje naše djece.  Svako ometanje u razvoju (npr. nedostatak komunikacije sa vršnjacima) treba da bude ozbiljno shvaćeno jer ono negativno utiče na razvoj djeteta. Svi smo zaduženi za cjelokupno obrazovanje naše djece. Moramo raditi zajedno kako bi stvorili okruženje u kojem će se djeca razvijati u akademskom smislu ali i u kognitivnom, socijalnom, emocionalnom, fizičkom i mentalnom.

Udruženim snagama roditelji i prosvjetari mogu postići mnogo toga u obrazovanju djece a posebno u borbi protiv nasilja u školama. Postoji obimna literatura koja ukazuje na to da su zajednički napori za prevenciju nasilničkog ponašanja u školama postali mnogo efikasniji i rasprostranjeniji i u mnogim slučajevima rezultirali značajnim smanjenjem nasilničkog ponašanja i pozitivnijim školskim okruženjem (Novick & Isaacs, 2010).

Kako definišemo nasilje?

Jedna definicija nasilja uključuje:

• Neželjeno agresivno ponašanje
• Uočeno ili percipirano agresivno ponašanje
• Ponavljanje maltretiranja (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Vrste maltretiranja

Američka federalna vlada objavila je da su učenici u uzrastu od 12 do 18 godina iskusili različite vrste maltretiranja, uključujući:

• Da su bili korišteni kao predmet glasina ili laži (13.4%)
• Da su ih ismijavali, nazivali pogrdnim imenima ili vrijeđali (13%)
• Da su bili gurnuti ili ispljuvani (5.3%)
• Da su bili isključeni ili izostavljeni iz aktivnosti ili igre (5.2%)
• Da su bili u opasnosti od povrede (3.9%)
• Da su bili prisiljeni da rade stvari koje nisu željeli (1.9%)
• Da im je imovina namjerno uništena (1.4%) (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Ko su djeca koja su najčešće žrtve vršnjačkog nasilja?

Istraživanja pokazuju da djeca svih uzrasta i sposobnosti mogu biti žrtve vršnjačkog nasilja. Generalno, djeca koja su podvrgnuta maltretiranju imaju jedan ili više od sljedećih faktora:

• Drugačiji su od svojih vršnjaka
• Smatraju se slabim ili nesposobnim da se brane
• Depresivni su, anksiozni, fali im samopouzdanja
• Manje su popularni od drugih i imaju manje prijatelja
• Ne slažu se dobro sa ostalima
• Smatraju se dosadnim i nezanimljivim (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)
  

Šta je sa djecom koja imaju odličan prosjek u školi?

Jedno zanimljivo istraživanje koje se bavi proučavanjem nadarenih učenika kao potencijalnih žrtava nasilja u nižim srednjim školama i gimnazijama objavljeno je 2018 godine. Ono pokazuje da su ovakva djeca najviše zadirkivana zbog svojih dobrih ocjena, izgleda i inteligencije (Škrabankova, 2018). Mnoga druga istraživanja pokazuju da nadareni učenici često  predstavljaju rizičnu grupu u pogledu školskog nasilja. Nadarenost može da se definiše na više načina, ali percipira se kao posebna vrsta talenta svakog učenika koji se ne ističe samo svojom intelektualnom sposobnošću, već i nekim svojim posebnim karakteristikama. Istraživanja ukazuju na to da nadarena djeca predstavljaju rizičnu grupu u socijalnoj interakciji sa svojim vršnjacima i da su kao takvi skloniji i različitim oblicima vršnjačkog nasilja.

Šta još kažu istraživanja?

Nasilje svake vrste (kao i vršnjačko nasilje koje ubraja relativno, verbalno, i fizičko maltretiranje) nije nikakav novi fenomen i dešava se svuda u svijetu. Neke zemlje se više bave istraživanjima na ovu temu a neke manje. Za ovaj blog, evo nekoliko zanimljivih podataka vezanih za nasilje u školama:

• Jedna trečina omladine na svijetu je maltretirana (UNESCO, 2018)
• Dječaci prijavljuju veće stope maltretiranja u svim zemljama (Craig i dr., 2009; Fink i dr., 2018; PISA, n.d.)
• Istraživanje koje je sprovelo ministarstvo obrazovanja u Japanu 2018 godine, pokazalo je da je u osnovnim školama prijavljeno 543, 933 slučaja vršnjačkog nasilja. 80.8% škola je takođe prijavilo ozbiljne incidente nasilja, pa čak i one velike koji ubrajaju teška fizička i psihička oštećenja.  Ovaj alarmantni podatak ukazuje na najviši nivo nasilja u istoriji ove zemlje (He, 2020).
• Rasprostranjenost školskog nasilja među kineskim adolescentima iznosi oko 20%, mada različita istraživanja pokazuju različite rezultate, zavisno od toga o kojem dijelu Kine se radi. Na primjer, neke ankete pokazuju da je učestalost maltretiranja žrtava prijavilo 8.6% učenika u uzrastu od 11 do 18 godina u nekim dijelovima Kine. U Guangdongu he 18.99% učenika srednje škole prijavilo maltretiranje. U Pekingu taj procenat iznosi 25.7% a u Si’anu čak 44.6% (Ziqiang i dr., 2017).
• Manje od 50% incidenata vršnjačkog nasilja dešava se u razredima. Problematični su hodnici (43.4%), igrališta (21.9%), internet (15.3%), kafeterije (26.8%), svlačionice (12.1%)  (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Istraživanja koja sam koristila u ovom blogu:
Craig, W., Harel-Fisch, Y., Fogel-Grinvald, H., Dostaler, S., Hetland, J., Simons-Morton, B., Molcho, M., Mato, M. G., Overpeck, M., Due, P., & Pickett, W. (2009). A cross-national profile of bullying and victimization among adolescents in 40 countries. International Journal of Public Health, 54, 216–224.

Fink, E., Sharpe, H., Patalay, P., & Wolpret, M. (2018). Child and School-Level Predictors of Children’s Bullying Behavior: A Multilevel Analysis in 648 Primary Schools. Journal of Educational Psychology, 110(1), 17-26.

He, D. (2020). The Culprit Hormone: The Psychological Origin of School Violence amidst Middle School Students. Science Insights Education Frontiers, 7(1), 761-773.

Novick, R. M., & Isaacs, J. (2010). Telling is compelling: the impact of student reports of bullying on teacher intervention. Educational Psychology, 30(3), 283-296.

Škrabankova, J., & Martinkova, M. (2018). Giftedness as a Possible Riske of Bullying. Acta Educationis Generalism 8(3), 69-93.

U.S. Department of Health and Human Services. (n.d.) www.stopbullying.gov

Ziqiang, H., Guirong, Z., & Zhang, H. (2017). School Bullying in Urban China: Prevalence and Correlation with School Climate. International Journal of Environmental Research and Public Health, 14, 1-13.


Napisala: Vedrana Vodopivec

Mama 2: Ništa. Kupi mu još stripova, proširi biblioteku, podrži njegov izbor i pusti ga da uživa čitajući ono što voli!

U ovom blogu htjela bih se osvrnuti na važnost multimodalnih tekstova.  Multimodalnost je kombinacija vizuelnog i pisanog, odnosno tekstualnog sadržaja.  Primjeri multimodalnih tekstova su slikovnice, udžbenici, stripovi, posteri, grafički romani, digitalni, audio i slični tekstovi koji sadrže kombinaciju vizuelnog i pisanog sadržaja.  Zašto su multimodalni tekstovi važni i kako ih možemo koristiti da podstaknemo djecu da češće i kritički čitaju?

Pođimo od toga da slika, zvuk ili tekst može da se tumači ili čita na bezbroj načina.  Svi smo mi semiotičari jer svakodnevno tumačimo značenje znakova oko sebe.  “Čitamo” boje na semaforu i prilagođavamo svoje ponašanje (npr. prelazak ulice) prema njima.  Čujemo sirenu hitne pomoći i znamo da treba da se sklonimo kako bi kola hitne pomoći mogla proći.  Znači, posmatramo svijet oko sebe i prilagođavamo svoje ponašanje “čitajući” ili tumačeći znakove koji nas okružuju.   Na sličan način pristupamo tekstu, muzici i slici.  Na primjer, kada posmatramo sliku ili knjigu, mi je tumačimo i donosimo zaključke tako što se oslanjamo na naše postojeće znanje, iskustvo, obrazovanje, uvjerenja, vrijednosti, itd.  Dakle, pristupamo joj subjektivno.  Taj proces dekonstruisanja ili dekodiranja nazivamo čitanjem.  On je važan jer se ne odnosi samo na našu sposobnost da izgovaramo napisano, nego i da razumijemo to što čitamo. 

Evo nas kod one slavne rečenice koju ste vjerovatno više puta čuli u djetinjstvu: “Nije dovoljno samo da čitaš. Moraš da čitaš sa razumijevanjem!”

Ali, šta to zapravo znači?

Kada kritički psitupamo tekstu mi ulazimo u neku vrstu inetrakcije sa tekstom.  Čitanje nije pasivna aktivnost jer čitajući, mi zapravo postavljamo pitanja i oslanjamo se na svoje znanje i iskustvo kako bi bolje razumjeli tekst.

Šta znači pažljivo čitati?

Pažjivo čitanje je kritičko čitanje.  Evo nekoliko osnovnih prijedloga o tome kako čitati pažljivo. Postupak je isti za sve razrede i nivoe čitanja. Jedina razlika je u tome da odgovori i pitanja trebaju biti prilagođeni starosnoj dobi djeteta i njegovom nivou čitanja.  Što je dijete starije to će pitanja i odgovori biti sofisticiraniji.

1) Skeniram tekst (u ovom blogu tekst se odnosi na bilo koji narativni medij).  Na prvi pogled pitam se:
a) Ko je ovo napisao/ilustrovao? Šta znam o ovom autoru?
b) Šta je naslov teksta/knjige i šta mi on govori?
c) Kako tumačim ilustraciju na naslovnoj strani?
d) Zašto i kome je ova knjiga napisana? Koji je žanr ili narativni medij u pitanju (esej, kratka priča, slikovnica, strip, članak, pismo, itd.)

2) Obraćam pažnju na kontekst da bih odredio značenje nepoznatih riječi.

3) Povezujem informacije. 
a) Knjiga – Ja. (Da li nešto znam o ovoj knjizi, autoru ili temi?)
b) Knjiga – Svijet. (Da li se ova knjiga bavi nekom političkom temom ili neki aktuelnim događajem u svijetu?)
c) Knjiga – Knjiga. (Da li sam čitao nešto slično ranije? Da li sam čitao još nešto što je napisao ovaj autor?)

4) Razmišljam o temi teksta i načinu na koji je ona prikazana u samom tekstu ili na slici. Pitam se ko su likovi i gdje se radnja odvija. Koji je glavni problem i da li je i kako riješen na kraju? Koja je poruka autora?

Poenta književnosti je da nam ukaže na nove vrijednosti i utiče na naše poglede na svijet.  Književnost poziva na diskusiju, tumačenje, angažovanje i poređenje.  Dobra literatura nas pokreće da razmišljamo o novim idejama i da ih povezujemo sa stvarnošću.  Dok tumačimo književna djela mi se oslanjamo na svoje znanje, iskustvo i nevidljive vrijednosti koje su zasnovane na našim uvjerenjima i principima.  Sve to utiče na našu perspektivu i tumačenje stvari. 

Zašto čitati multimodalne tekstove?

Razmislite: živimo u svijetu u kojem se svakodnevno koristi tehnologija za posao, učenje, komunikaciju, itd. Sve manje koristimo tradicionalni pojam pismenosti koji se odnosi na čitanje i pisanje a sve češće baratamo pojmovima poput osnovna, digitalna, finansijska, medijska i multimodalna pismenost.   Mladi ljudi moraju biti u stanju da efikasno komuniciraju u multimodalnom svijetu a to nije jednostavno i zahtijeva podučavanje.  Čitanjem multimodalnih tekstova povećavamo motivaciju i interesovanje za čitanjem dok razvijamo određene sposobnosti koje su nam potrebne da bi uspiješno funkcionisali u modernom svijetu.

Multimodalni pristup učenju

Zahvaljujući tehnologiji, nastavnici danas pristupaju učenju na jedan interesantan način.  Odavno smo odmakli od tradicionalne lekcije i slike profesora koji drži monolog pred razredom dok učenici marljivo zapisuju informacije u svoje sveske.  Koristeći se tehnologijom mi kombinujemo tekst, audio i video zapise, pa su nam i lekcije i sve nastavne aktivnosti daleko zanimljivije.  Zahvaljujući savremenoj nastavi danas dopiremo do svih učenika, bez obzira na njihove razlike i stilove učenja. Svjesni smo da slike privlače ne samo nezainteresovane čitaoce nego i napredne.  Istraživanja pokazuju da kombinovanje teksta sa slikom ili zvukom dovodi do informacije koja se duže zadržava u mozgu.  Kada čitaju stripove, čitaoci ne samo da bolje razumiju tekst jer je on u kombinaciji sa slikom nego i duže pamte pročitano.  Postoje slikovnice i priče u kojima nema teksta.  Nastavnici jezika ih često koriste kako bi promovisali diskusiju i podstakli učenike na grupni rad i međusobni razgovor.  U situacijama gdje se učenici sreću sa ovakvom vrstom narativnog sadržaja oni su primorani da se oslanjaju na svoju maštu, iskustvo, već stečeno znanje i najvažnije – međusobnu komunikaciju i saradnju da bi napravili priču i otkrili značenje.  Ljepota učestvovanja u ovakvim aktivnostima je upravo u tome što jedna slika može biti tumačena na bezbroj nacina. Ovakve aktivnosti ne samo da podstiču učenje nego i promovišu grupni rad.

Napisala i ilustrovala Vedrana Vodopivec