Mama 1: On čita samo grafičke romane i stripove! Ne znam šta da radim sa njim.

Mama 2: Ništa. Kupi mu još stripova, proširi biblioteku, podrži njegov izbor i pusti ga da uživa čitajući ono što voli!

U ovom blogu htjela bih se osvrnuti na važnost multimodalnih tekstova.  Multimodalnost je kombinacija vizuelnog i pisanog, odnosno tekstualnog sadržaja.  Primjeri multimodalnih tekstova su slikovnice, udžbenici, stripovi, posteri, grafički romani, digitalni, audio i slični tekstovi koji sadrže kombinaciju vizuelnog i pisanog sadržaja.  Zašto su multimodalni tekstovi važni i kako ih možemo koristiti da podstaknemo djecu da češće i kritički čitaju?

Pođimo od toga da slika, zvuk ili tekst može da se tumači ili čita na bezbroj načina.  Svi smo mi semiotičari jer svakodnevno tumačimo značenje znakova oko sebe.  “Čitamo” boje na semaforu i prilagođavamo svoje ponašanje (npr. prelazak ulice) prema njima.  Čujemo sirenu hitne pomoći i znamo da treba da se sklonimo kako bi kola hitne pomoći mogla proći.  Znači, posmatramo svijet oko sebe i prilagođavamo svoje ponašanje “čitajući” ili tumačeći znakove koji nas okružuju.   Na sličan način pristupamo tekstu, muzici i slici.  Na primjer, kada posmatramo sliku ili knjigu, mi je tumačimo i donosimo zaključke tako što se oslanjamo na naše postojeće znanje, iskustvo, obrazovanje, uvjerenja, vrijednosti, itd.  Dakle, pristupamo joj subjektivno.  Taj proces dekonstruisanja ili dekodiranja nazivamo čitanjem.  On je važan jer se ne odnosi samo na našu sposobnost da izgovaramo napisano, nego i da razumijemo to što čitamo. 

Evo nas kod one slavne rečenice koju ste vjerovatno više puta čuli u djetinjstvu: “Nije dovoljno samo da čitaš. Moraš da čitaš sa razumijevanjem!”

Ali, šta to zapravo znači?

Kada kritički psitupamo tekstu mi ulazimo u neku vrstu inetrakcije sa tekstom.  Čitanje nije pasivna aktivnost jer čitajući, mi zapravo postavljamo pitanja i oslanjamo se na svoje znanje i iskustvo kako bi bolje razumjeli tekst.

Šta znači pažljivo čitati?

Pažjivo čitanje je kritičko čitanje.  Evo nekoliko osnovnih prijedloga o tome kako čitati pažljivo. Postupak je isti za sve razrede i nivoe čitanja. Jedina razlika je u tome da odgovori i pitanja trebaju biti prilagođeni starosnoj dobi djeteta i njegovom nivou čitanja.  Što je dijete starije to će pitanja i odgovori biti sofisticiraniji.

1) Skeniram tekst (u ovom blogu tekst se odnosi na bilo koji narativni medij).  Na prvi pogled pitam se:
a) Ko je ovo napisao/ilustrovao? Šta znam o ovom autoru?
b) Šta je naslov teksta/knjige i šta mi on govori?
c) Kako tumačim ilustraciju na naslovnoj strani?
d) Zašto i kome je ova knjiga napisana? Koji je žanr ili narativni medij u pitanju (esej, kratka priča, slikovnica, strip, članak, pismo, itd.)

2) Obraćam pažnju na kontekst da bih odredio značenje nepoznatih riječi.

3) Povezujem informacije. 
a) Knjiga – Ja. (Da li nešto znam o ovoj knjizi, autoru ili temi?)
b) Knjiga – Svijet. (Da li se ova knjiga bavi nekom političkom temom ili neki aktuelnim događajem u svijetu?)
c) Knjiga – Knjiga. (Da li sam čitao nešto slično ranije? Da li sam čitao još nešto što je napisao ovaj autor?)

4) Razmišljam o temi teksta i načinu na koji je ona prikazana u samom tekstu ili na slici. Pitam se ko su likovi i gdje se radnja odvija. Koji je glavni problem i da li je i kako riješen na kraju? Koja je poruka autora?

Poenta književnosti je da nam ukaže na nove vrijednosti i utiče na naše poglede na svijet.  Književnost poziva na diskusiju, tumačenje, angažovanje i poređenje.  Dobra literatura nas pokreće da razmišljamo o novim idejama i da ih povezujemo sa stvarnošću.  Dok tumačimo književna djela mi se oslanjamo na svoje znanje, iskustvo i nevidljive vrijednosti koje su zasnovane na našim uvjerenjima i principima.  Sve to utiče na našu perspektivu i tumačenje stvari. 

Zašto čitati multimodalne tekstove?

Razmislite: živimo u svijetu u kojem se svakodnevno koristi tehnologija za posao, učenje, komunikaciju, itd. Sve manje koristimo tradicionalni pojam pismenosti koji se odnosi na čitanje i pisanje a sve češće baratamo pojmovima poput osnovna, digitalna, finansijska, medijska i multimodalna pismenost.   Mladi ljudi moraju biti u stanju da efikasno komuniciraju u multimodalnom svijetu a to nije jednostavno i zahtijeva podučavanje.  Čitanjem multimodalnih tekstova povećavamo motivaciju i interesovanje za čitanjem dok razvijamo određene sposobnosti koje su nam potrebne da bi uspiješno funkcionisali u modernom svijetu.

Multimodalni pristup učenju

Zahvaljujući tehnologiji, nastavnici danas pristupaju učenju na jedan interesantan način.  Odavno smo odmakli od tradicionalne lekcije i slike profesora koji drži monolog pred razredom dok učenici marljivo zapisuju informacije u svoje sveske.  Koristeći se tehnologijom mi kombinujemo tekst, audio i video zapise, pa su nam i lekcije i sve nastavne aktivnosti daleko zanimljivije.  Zahvaljujući savremenoj nastavi danas dopiremo do svih učenika, bez obzira na njihove razlike i stilove učenja. Svjesni smo da slike privlače ne samo nezainteresovane čitaoce nego i napredne.  Istraživanja pokazuju da kombinovanje teksta sa slikom ili zvukom dovodi do informacije koja se duže zadržava u mozgu.  Kada čitaju stripove, čitaoci ne samo da bolje razumiju tekst jer je on u kombinaciji sa slikom nego i duže pamte pročitano.  Postoje slikovnice i priče u kojima nema teksta.  Nastavnici jezika ih često koriste kako bi promovisali diskusiju i podstakli učenike na grupni rad i međusobni razgovor.  U situacijama gdje se učenici sreću sa ovakvom vrstom narativnog sadržaja oni su primorani da se oslanjaju na svoju maštu, iskustvo, već stečeno znanje i najvažnije – međusobnu komunikaciju i saradnju da bi napravili priču i otkrili značenje.  Ljepota učestvovanja u ovakvim aktivnostima je upravo u tome što jedna slika može biti tumačena na bezbroj nacina. Ovakve aktivnosti ne samo da podstiču učenje nego i promovišu grupni rad.

Napisala i ilustrovala Vedrana Vodopivec