Kada smo, prije nešto manje od deset godina, bili pozvani u obilazak učionice naše najstarije djevojčice, čekalo nas je iznenađenje. Prvi put u životu i u ulozi roditelja suočili smo se sa činjenicom da škola može biti opasno i strašno mjesto za naše mališane.  Sve do tada gledali smo na školu nekim drugačijim očima i vjerovali da nam djeca, polaskom u školu, odlaze na neko lijepo mjesto gdje, uz druženje i igru, upoznaju život. 

Odmah nakon ulaska u razred pošli smo u susret našoj djevojčici koja nas je čekala sa širokim osmijehom i raširenim rukama. Učiteljica nas je lijepo pozdravila i kao i svim roditeljima, koji su došli u posjetu toga dana, poželjela nam dobrodošlicu. Naša djevojčica nas je povela u obilazak razreda i upoznala nas sa svim onim što je njoj bilo zanimljivo. Na kraju obilaska odvela nas je u posebni dio učionice gdje su se nalazili mali ormarići bez vrata. U svakom drvenom ormariću, koji nije mogao biti veći od 80×40 cm, nalazile su se dječije stvari: torbe, obuća, jakne, itd. Pokazujući na svoj ormarić, naša djevojčica nam je rekla: “Vidiš, ovo su naši ormarići. Ovaj je moj i učiteljica kaže, ako nam ikada dođe neko sa puškom ili nožem, mi ćemo se ovdje sakriti.“ Taj dan sam, vraćajući se iz njene škole, prvi put ozbiljno razmišljala o mogućim napadima u školi; o svijetu u kojem živimo; o strahovima i saznanjima sa kojima se naša djeca prerano suočavaju… i plakala.

Naša djevojčica je tada pohađala jednu od najboljih škola u okolini Toronta.

Mnogo godina kasnije, tačnije prošlog januara, dok sam sjedila u razredu sa svojim učenicima drugog razreda srednje škole, iznenada, preko razglasa, začuo se ozbiljan glas našeg direktora koji nam je šifrom (kako protokol nalaže) najavio najviši stepen opasnosti i naredio da preduzmemo potrebne, zaposlenima poznate, mjere. Uznemirena i veoma uplašena skočila sam sa stolice, odjurila prema vratima, drhvatim rukama iz džepa izvukla ključ od naše učionice i zaključala sva vrata. Bilo ih je ukupno 3. Rekla sam uplašenoj djeci da ćute i pozvala ih da sjednu što dalje od vrata, u ćošak učionice, koji nije mogao da se vidi kroz male prozore na vratima. Sjedili smo tako šćućureni i prestravljeni u ćošku i osluškivali zvukove koji su dolazili iz hodnika. Nijemi od straha gledali smo jedni u druge i čekali nešto, a da ni sami nismo znali šta.  Minuti su sporo prolazili. Nakon dvadesetak minuta sjedenja u potpunoj tišini, jedna djevojčica me je uplašeno i šapatom upitala: “Hoćemo li mi umrijeti danas?“
Nećemo, mila, ne brini, odgovorila sam joj i nasmiješila joj se da je ohrabrim, a u sebi sam plakala.

Plakala sam od straha, od tuge, od razočarenja…Plakala sam zbog nepravde, zbog neizvjesnosti u kojoj smo se nalazili, zbog nečije neodgovornosti, zbog nečijeg zla ili bolesti, zbog ogromnog tereta sa kojim se djeca danas suočavaju i odrastaju…Zbog njihovog straha za sopstvene živote…

Jer oni ne trebaju da strahuju. Oni treba da žive, odrastaju i uče u miru. Oni treba da budu okruženi ljubavlju i podrškom, a ne strahom i nekakvom borbom za goli život. Briga je za nas – za odrasle. Njihovo je samo da rastu i uče! Tako bi trebalo da bude!

Toga dana, nama se posrećilo. U školu je upao razjareni učenik, noseći u sebi mnogo bijesa, mržnje i nezadovoljstva a za pojasom nož. Bio je na vrijeme primjećen, prijavljen i spriječen, ali ne i suspendovan ili izbačen iz škole. Toga dana u našoj školi nije bilo fizički povrijeđenih, ali nažalost takvi i gori napadi bijesa i ludila često se dešavaju i u njima stradaju nevine žrtve.

Nasilje u školama je tema za svakoga od nas a ne samo za roditelje i za prosvjetne radnike. Svi smo pojedinačno i kolektivno odgovorni za bezbjednost naše djece i nas samih. Niko od nas, ma koliko dobar i posvećen bio u svom poslu i radu sa djecom, ne može za sigurno znati u kakve će ljude izrasti oni sa kojima radimo ili koje podižemo. Ipak, svi znamo da je posao i dužnost svakog roditelja da upozna svoje dijete, da ga posmatra i da razgovara sa njim. Posao prosvjetnog radnika je takođe da upozna svoje učenike, razgovara sa njima, prati njihov razvoj i bilježi i eventualno prijavi sve bitnije promjene u njihovom ponašanju i razmišljanju.

Ako svi radimo svoj posao, u čemu je onda problem?

Ono što je nekada teško za roditelja je da potraži pomoć ili savjet ukoliko primjeti ili posumnja da nešto nije u redu sa njegovim djetetom.  Mnogi roditelji ignorišu znakove neobičnog pa čak i zabrinjavajućeg ponašanja djeteta. Neki to rade vjerujući da dijete prolazi kroz neki poseban životni period koji opravdava takvo ponašanje (npr. pubertet) a neki jer se stide da potraže pomoć.

Svi se mi, kao roditelji, suočavamo sa pitanjima i raznim strahovima vezanim za svoju djecu. Nema roditelja koji se nije pitao: Da li se i druga djeca ovako ponašaju? Kakvi su ovo strahovi sa kojima se moje dijete suočava? Da li je normalno da ovako nešto kaže ili pita?

Toliko toga korisnog i ohrabrujućeg možemo saznati iz razgovora sa dječijim psiholozima, prosvjetnim radnicima, pedijatrima i uopšte sa svima koji imaju iskustva u radu sa djecom. Roditeljski je i ispravno potražiti savjet ili pomoć kada god smo u nedoumici i ne razumijemo ponašanje naše djece.

Neki prosvjetni radnici mogu takođe pokazati nezainteresovanost za svoje učenike i njihov razvoj. Ima onih koji svoj posao obavljaju mašinski: bez mnogo interesovanja za učenike, njihov razvoj i promjene u ponašanju i učenju. 

Zašto je važno da svi sarađujemo?

Odgovor je jednostavan. U podizanju i obrazovanju djeteta učestvuju svi: roditelji, šira porodica, prijatelji, nastavnici, ljekari – cijelo društvo – jer se radi o formiranju kompletne ličnosti koja mora da nauči da uspješno funkcioniše i stvara u društvu koje je veoma kompleksno i zahtjevno.  Taj opstanak i doprinos društvu ubraja mnogo toga uključujući i samostalan rad i rad sa drugima.

Učiti ne znači samo postizati dobre akademske rezultate. Učiti znači rasti i razvijati se u svakom mogućem smislu. Učenje se često nesvjesno apsorbuje iz okoline. Ono predstavlja rast, stvarnu fizičku promjenu koja se dešava unutar svakog učenika i kroz svrsishodnu interakciju sa okruženjem. Mi kao roditelji i prosvjetni radnici imamo dužnost da pažljivo posmatramo ponašanje naše djece.  Svako ometanje u razvoju (npr. nedostatak komunikacije sa vršnjacima) treba da bude ozbiljno shvaćeno jer ono negativno utiče na razvoj djeteta. Svi smo zaduženi za cjelokupno obrazovanje naše djece. Moramo raditi zajedno kako bi stvorili okruženje u kojem će se djeca razvijati u akademskom smislu ali i u kognitivnom, socijalnom, emocionalnom, fizičkom i mentalnom.

Udruženim snagama roditelji i prosvjetari mogu postići mnogo toga u obrazovanju djece a posebno u borbi protiv nasilja u školama. Postoji obimna literatura koja ukazuje na to da su zajednički napori za prevenciju nasilničkog ponašanja u školama postali mnogo efikasniji i rasprostranjeniji i u mnogim slučajevima rezultirali značajnim smanjenjem nasilničkog ponašanja i pozitivnijim školskim okruženjem (Novick & Isaacs, 2010).

Kako definišemo nasilje?

Jedna definicija nasilja uključuje:

• Neželjeno agresivno ponašanje
• Uočeno ili percipirano agresivno ponašanje
• Ponavljanje maltretiranja (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Vrste maltretiranja

Američka federalna vlada objavila je da su učenici u uzrastu od 12 do 18 godina iskusili različite vrste maltretiranja, uključujući:

• Da su bili korišteni kao predmet glasina ili laži (13.4%)
• Da su ih ismijavali, nazivali pogrdnim imenima ili vrijeđali (13%)
• Da su bili gurnuti ili ispljuvani (5.3%)
• Da su bili isključeni ili izostavljeni iz aktivnosti ili igre (5.2%)
• Da su bili u opasnosti od povrede (3.9%)
• Da su bili prisiljeni da rade stvari koje nisu željeli (1.9%)
• Da im je imovina namjerno uništena (1.4%) (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Ko su djeca koja su najčešće žrtve vršnjačkog nasilja?

Istraživanja pokazuju da djeca svih uzrasta i sposobnosti mogu biti žrtve vršnjačkog nasilja. Generalno, djeca koja su podvrgnuta maltretiranju imaju jedan ili više od sljedećih faktora:

• Drugačiji su od svojih vršnjaka
• Smatraju se slabim ili nesposobnim da se brane
• Depresivni su, anksiozni, fali im samopouzdanja
• Manje su popularni od drugih i imaju manje prijatelja
• Ne slažu se dobro sa ostalima
• Smatraju se dosadnim i nezanimljivim (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)
  

Šta je sa djecom koja imaju odličan prosjek u školi?

Jedno zanimljivo istraživanje koje se bavi proučavanjem nadarenih učenika kao potencijalnih žrtava nasilja u nižim srednjim školama i gimnazijama objavljeno je 2018 godine. Ono pokazuje da su ovakva djeca najviše zadirkivana zbog svojih dobrih ocjena, izgleda i inteligencije (Škrabankova, 2018). Mnoga druga istraživanja pokazuju da nadareni učenici često  predstavljaju rizičnu grupu u pogledu školskog nasilja. Nadarenost može da se definiše na više načina, ali percipira se kao posebna vrsta talenta svakog učenika koji se ne ističe samo svojom intelektualnom sposobnošću, već i nekim svojim posebnim karakteristikama. Istraživanja ukazuju na to da nadarena djeca predstavljaju rizičnu grupu u socijalnoj interakciji sa svojim vršnjacima i da su kao takvi skloniji i različitim oblicima vršnjačkog nasilja.

Šta još kažu istraživanja?

Nasilje svake vrste (kao i vršnjačko nasilje koje ubraja relativno, verbalno, i fizičko maltretiranje) nije nikakav novi fenomen i dešava se svuda u svijetu. Neke zemlje se više bave istraživanjima na ovu temu a neke manje. Za ovaj blog, evo nekoliko zanimljivih podataka vezanih za nasilje u školama:

• Jedna trečina omladine na svijetu je maltretirana (UNESCO, 2018)
• Dječaci prijavljuju veće stope maltretiranja u svim zemljama (Craig i dr., 2009; Fink i dr., 2018; PISA, n.d.)
• Istraživanje koje je sprovelo ministarstvo obrazovanja u Japanu 2018 godine, pokazalo je da je u osnovnim školama prijavljeno 543, 933 slučaja vršnjačkog nasilja. 80.8% škola je takođe prijavilo ozbiljne incidente nasilja, pa čak i one velike koji ubrajaju teška fizička i psihička oštećenja.  Ovaj alarmantni podatak ukazuje na najviši nivo nasilja u istoriji ove zemlje (He, 2020).
• Rasprostranjenost školskog nasilja među kineskim adolescentima iznosi oko 20%, mada različita istraživanja pokazuju različite rezultate, zavisno od toga o kojem dijelu Kine se radi. Na primjer, neke ankete pokazuju da je učestalost maltretiranja žrtava prijavilo 8.6% učenika u uzrastu od 11 do 18 godina u nekim dijelovima Kine. U Guangdongu he 18.99% učenika srednje škole prijavilo maltretiranje. U Pekingu taj procenat iznosi 25.7% a u Si’anu čak 44.6% (Ziqiang i dr., 2017).
• Manje od 50% incidenata vršnjačkog nasilja dešava se u razredima. Problematični su hodnici (43.4%), igrališta (21.9%), internet (15.3%), kafeterije (26.8%), svlačionice (12.1%)  (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Istraživanja koja sam koristila u ovom blogu:
Craig, W., Harel-Fisch, Y., Fogel-Grinvald, H., Dostaler, S., Hetland, J., Simons-Morton, B., Molcho, M., Mato, M. G., Overpeck, M., Due, P., & Pickett, W. (2009). A cross-national profile of bullying and victimization among adolescents in 40 countries. International Journal of Public Health, 54, 216–224.

Fink, E., Sharpe, H., Patalay, P., & Wolpret, M. (2018). Child and School-Level Predictors of Children’s Bullying Behavior: A Multilevel Analysis in 648 Primary Schools. Journal of Educational Psychology, 110(1), 17-26.

He, D. (2020). The Culprit Hormone: The Psychological Origin of School Violence amidst Middle School Students. Science Insights Education Frontiers, 7(1), 761-773.

Novick, R. M., & Isaacs, J. (2010). Telling is compelling: the impact of student reports of bullying on teacher intervention. Educational Psychology, 30(3), 283-296.

Škrabankova, J., & Martinkova, M. (2018). Giftedness as a Possible Riske of Bullying. Acta Educationis Generalism 8(3), 69-93.

U.S. Department of Health and Human Services. (n.d.) www.stopbullying.gov

Ziqiang, H., Guirong, Z., & Zhang, H. (2017). School Bullying in Urban China: Prevalence and Correlation with School Climate. International Journal of Environmental Research and Public Health, 14, 1-13.


Napisala: Vedrana Vodopivec