Čak i poslije toliko godina, bezbrojnih putovanja i doživljaja, uspomene na jedno lijepo i bezbrižno djetinjstvo na selu bude u meni snažne emocije iz kojih se onda rađaju zanimljivi likovi i interesantne priče. Tako je nastala i moja priča Slatko za svatove. To je priča o jednom odrastanju, bezuslovnoj ljubavi, iskrenosti, požrtvovanosti i životu na selu. Događaj je izmišljen i radnja se dešava u Istočnoj Bosni, umjesto u malom selu, u okolini Sarajeva, gdje sam provela svoje sretno djetinjstvo. Likovi su takođe izmišljeni ali inspirisani meni dragim ljudima. Začinjena humorom, bez kojeg ne mogu zamisliti ni život ni pisanje, ova priča me vraća u jedna davna, lijepa i nezaboravna vremena.

Pročitaj priču ovdje:

https://www.vedranavodopivec.com/slatko-za-svatove/

Kanada.
14. 1. 2024
Jutro je. Hladno. Januarsko. Pijem prvu kafu i slušam fijuk vjetra koji razuzdano leti u svim pravcima bacajući za sobom pahulje kao srebrni prah. Gledam kroz prozor i vidim krovove velikih, kanadskih, kuća pokrivene bijelim, baršunastim, pokrivačem i mlado drveće koje se, u borbi s nemilosrdnim vjetrom, brani i povija. Kako su široke ove ulice. I puste. Ni nalik onim krivudavim, uzanim, često zimi neprohodnim, seoskim puteljcima. Zatvaram oči i jasno čujem škripanje snijega pod svojim nejakim, dječjim, nogama. Kuda li to žurim? Provlačim se između malih, seoskih, kuća i posrćući i bez daha stižem do svog cilja – do podnožja brda gdje odzvanja smijeh i graja mojih prijatelja.

Iz sjećanja me vraća lavež komšijinog psa. Uzimam album i listam naše slike iz Bosne. Nailazim na jednu koja je ovjekovječila jedno nezaboravno putovanje po Romaniji. Na slici ja, zadovoljna i srećna a oko mene ravnica, priroda i Bosna u svoj svojoj raskošnoj ljepoti.