Bilo je to krajem prošlog vijeka, uoči zimskih praznika, kada Vuk, najljepši i najmlađi Krsmanov i Spomin sin, dovede ženu u svoje malo selo, negdje u Istočnoj Bosni. Isprva se mještani začudiše kako to odjednom, iznenada, i to baš u zimu, gazda Krsman najavi Vukovu svadbu, bez velikih priprema kako su seoski običaji u tom selu nalagali.  

– Biće da je gazdu Krsmana ovaj put život pretekao. Velim vam da je snaja trudna, nema druge – likovale su šapatom i nagađale dokone i krezube seljanke pletući čarape i ispijajući kafe po seoskim sijelima.

Mlada nevjesta nije ličila na djevojke iz sela. Nižeg rasta, svijetle puti, zlatne kose i upalih obraza, odudarala je od drugih, rumenih i kršnih djevojaka iz sela. Seljaci su je zagledali i čudili se kako je Vuk, visok i mrk na oca, mogao odabrati tako krhku i bezličnu djevojku sebi za ženu. 

Vijest o Vukovoj ženidbi odjeknula je selom i pogodila sve mještane kao grom.  Najviše je razljutila Zorku koja se potajno nadala da će svoju kćer-jedinicu udati baš za jednog tako lijepog i bogatog mladića kao što je Vuk i udomiti je u jednu, baš tako uglednu i gazdinsku, kuću kakva je bila Krsmanova.

– Oduvijek sam ja znala da sa njim nešto nije u redu, – govorila je Zorka svojim prijateljicama jedne večeri na sijelu dok je vezla goblen.  – Od ovoliko cura u selu on baš dovede tuđinku!

Svadba je kratko trajala i možda je niko ne bi ni upamtio da Zaviša i Vukosav, dva vragolasta sinčića mlinara Đoke, ne napraviše džumbus ovjekovječivši Vukovu svadbu i svrstavši je u jedno od onih događaja koji će se decenijama kasnije prepričavati po selu.

***

Teta Spomino slatko od smokava i šljiva pripremljeno je sedam dana pred svadbu, spakovano u dvije tegle, pokriveno krpom i ostavljeno u ljetnoj kuhinji, na kredencu.  Na poklopcima tegli písalo je teta Spominim rukopisom i velikim slovima: SLATKO ZA SVATOVE.

– Mogu li da dobijem krišku onog slatka što si napravila za svatove? – upita jednog dana sedmogodišnji Zdravko svoju baku Spomu, pokazujući prstom na tegle na kredencu. Zdravko je bio teta Spomin unuk-jedinac i miljenik.  Ovaj mršavi dječačić, pjegava nosa i vesela lica, ukrašenog nemirnim i tamnim uvojcima, svuda je pratio svoju baku. Po selu se pričalo kako teta Spoma ni na pijacu više ne ide bez svog unuka i kako ga uči i pušta da se cjenka i raspravlja sa trgovcima, uživajući u svakoj njegovoj izgovorenoj riječi.  Govorilo se i kako nikada nije ugađala svojim sinovima onako i onoliko kao što je malom Zdravku i kako se, od stroge majke i još strože svekrve, potpuno promijenila i nekako smekšala nakon unukovog rođenja. Sve je to teta Spoma oštro poricala govoreći kroz smijeh:

– Ma jok! I ne mislim na njega, pravo da vam kažem, nego prati me đe god krenem.  Ko cuko, Bože oprosti.  Dosadan je a ne mogu da ga se otarasim. Vazda mi uz nogu. A isti je mater: mršav, pjegav, ko da i nije naš! Još je i nemiran, đavo ga ne odnio! Ko zna na šta će to izaći ne budu li ga batinali na vrijeme. Ja bih to, da se šta pitam, već dovela u red, ali ne pitam se.

Tako je govorila teta Spoma i odmahivala rukama, ali uvijek se, nekim čudom, nalazila baš tu, u Zdravkovoj blizini i na njegovoj strani, kada je trebalo da ga odbrani od batina.

– Neka, djeco, polako, – govorila bi Spoma sinu i snahi dok bi se ovi spremali da biju Zdravka. – Ne dirajte ga, zaboga. Nije da ga branim, ali pogledajte ga – govorila bi Spoma pa uzimala maloga za mršavu ruku i mlatarala njome svima ispred očiju. – Nemate ga za šta uhvatiti a kamo li po čemu nalupati! 

Iako krupna i visoka žena, najčešće odjevena u teget-plavu haljinu i opasana šarenom keceljom, teta Spoma bi sva podrhtavala u takvim situacijama.  I sin i snaha ostajali bi zbunjeni pred svekrvom i majkom koja im je u tim momentima ličila na krhku i slabašnu staricu, a za koju su znali da je oštra, razborita, stroga i nepopustljiva žena kojoj se nije valjalo suprostavljati.

– Ajde mali, đavo te ne odnio. Bježi mi s očiju i ne pravi više zijana! – završavala bi teta Spoma odgurujući nježno maloga od sebe i oslobađajući ga kao što čovjek pušta pticu na slobodu.

***

– Mogu li da dobijem krišku onog slatka što si napravila za svatove – upita Zdravko gledajući baku kako stoji pokraj peći i miješa varivo.  Na to pitanje, na teta Spominom ozbiljnom ali lijepom i okruglom licu, ukaza se jedva vidljiv osmijeh. 

– Mogu li, baba, molim te? Samo jednu, – nastavi dječak sve umiljatijim glasom pokazujući prstom prema kredencu.

-A kako li sve vidiš, svi te đavoli znali – reče Spoma i nasmija se pa doda – ne može. To je baka za svatove pripremila. Uzmi suvih šljiva.

– Daj mi. Daj mi, bako samo jednu, molim te – uporno nastavi dječak molećivim glasom.  Vidjevši da mali neće odustati, teta Spoma na kraju popusti.

– Samo jednu i bježi mi s očiju – reče teta Spoma pomalo ljutito ali sa istim onim, skoro nevidljivijim, osmijehom koji joj je lebdio na krajevima usana uvijek kada bi sa Vukom razgovarala.

– Na! – reče, pa ponudi Vuku veliku krišku domaćeg hljeba debelo namazanu slatkom od smokava i šljiva. 

Vidjevši ogromnu krišku, dječak iskolači oči pa razvuče usne u široki osmijeh. 

– Hvala, baba! – reče, prinese krišku ustima, odgrize veliki komad i poče slatko da jede, mljackajući i oblizujući se.

– E, đavo te ne odnio – reče teta Spoma gledajući ga pa obrisa ruke od kecelju i vrati se svom poslu.

***

Zdravkovi najbolji drugovi bili su Zaviša i Vukosav, braća blizanci, koji su živjeli u susjednoj kući sa svojim roditeljima. Dječaci su bili iz siromašne ali poštene porodice.  Prve komšije, često su dolažili u teta Spominu ljetnu kuhinju gdje su se zajedno sa Vukom igrali drvenim igračkama kojih je ovaj imao i previše a koje je teta Spoma, pazarnim danima, donosila iz grada. U početku je dječake dovodila majka, Stana, koštunjava i tiha žena, koja bi satima ćutke i nepomično sjedila na kauču i posmatrala dječake u igri.  Kako je vrijeme prolazilo a djeca rasla, Zaviša i Vukosav su sve češće dolazili sami i ostajali u teta Spominoj ljetnoj kuhinji koliko su htjeli. Dešavalo se da u hladnim, zimskim, danima, dok vatra glasno pucketa u staroj željeznoj peći, dječaci provedu po nekoliko sati sjedeći i igrajući se na debelom, ručno-tkanom, vunenom, ćilimu, koji je teta Spoma, nekada davno, donijela u miraz.  Ne želeći da ih ostavlja same, teta Spoma bi za to vrijeme radila neki posao u kuhinji.  Spremala bi neko jelo ili krpila staru odjeću ali od dječaka se ne bi odvajala.

Teta Spomina ljetna kuhinja sagrađena je u isto vrijeme kada i porodična, velika, kuća u kojoj su ukućani spavali i zimi boravili. Ljetna kuhinja, koju je teta Spoma zvala “ljetna kujna” koristila se cijele godine. Njena vrata su većim dijelom godine ostajala širom otvorena pa su djeca, odrasli, slučajni i namjerni prolaznici, pa čak i seoske mačke, slobodno ulazili u nju.  Teta Spoma je povazdan boravila u svojoj ljetnoj kuhinji, uglavnom radeći nešto oko peći. Bila je to vrijedna žena i vrsna domaćica za koju je gazda Krsman često u šali govorio:

– Ja sam se u svoju Spomu zaljubio kad sam vidio kako kuva – a teta Spoma je na to, sa osmijehom, odgovarala:

– To mi je jasno. Samo mi nije jasno u šta se ja zaljubih.

Teta Spoma je uživala gledajući Vuka i njegove drugare kako jedu. Ljeti bi ih puštala da se dobro izmore trčkarajući po dvorištu i igrajući se a onda bi ih zvala u kuhinju, pa im onako gladnim i umornim od igre, pružala po krišku masti, komad sira ili kovrc pite da pojedu. Često bi im, iz svoje bašte, ubrala mladog luka i gledala kako ga mališani, uz kukurzni hljeb i domaći kajmak, slatko jedu.

– Samo neka jedu, – govorila je teta Spoma. – Ovaj naš ko plitka. Ne bi nikad jeo da nema Zaviše i Vukosava. Nudim ga povazdan a on sve odmahuje onom svojom, praznom, glavom i veli mi da nije gladan a čim dođu ova dvojica – a oni vazda jesti mogu – i navale na jelo, eto ti i ovog moga i veli mi “baba, gladan sam“ –

***

Ovaj put, iako je bila zima, vrata ljetne kuhinje ostajala su napola otvorena kako bi teta Spoma i seoske žene nesmetano ulazile u kuhinju noseći u rukama šerpe, lonce, tepsije i posuđe za svatove. 

– Možemo li i mi probati slatko za svatove? – upitaše jednog dana Zaviša i Vukosav teta Spomu dok je ova ulazila u kuhinju noseći u rukama veliki lonac.

– Maknite se, djeco, ne znam kud glavom udaram – odvrati ona stavljajući lonac na peć.

– Samo jednu krišku, teta Spomo – molili su dječaci, ali teta Spoma im nije odgovarala. Vidjevši da slatko neće dobiti, dječaci ljutito izađoše iz kuhinje.

Tih dana je teta Spoma razmišljala o drugim, krupnijim, stvarima pa nije ni obraćala pažnju na mališane. Iako je mnogo voljela Vuka i često ga pravdala pred ocem, ovaj put je teta Spoma bila ljuta na svog najmlađeg sina i grdila ga u sebi. 

– Zašto li je, nesretnik, odlučio da se ženi baš u vrijeme posta, – pitala se teta Spoma. – Bog ga ne ubio! Bez veselja i uz posnu trpezu, umjesto na proljeće ili u ranu jesen kad se sav narod vjenčava! 

Govorila je tako teta Spoma u sebi ali nikada i nikome naglas.  Pokušavala je Spoma i razgovarati sa Vukom ali on je ćutao. I gazda Krsman je ćutao iako je i sam bio zbunjen tom naglom Vukovom odlukom da se ženi. Isprva je bio čak i ljut na sina, ali popustio je kada je Vuk odlučno izjavio da će se sa svojom izabranicom vjenčati te zime, pa makar to bilo i u drugoj državi i bez roditeljskog blagoslova.

***

Bilo je to oko sedam sati uveče, dan uoči svadbe. U selu je vladao potpuni mrak. Prozori malih seoskih kuća bili su obasjani slabom svjetlošću.  Sve je bilo mirno i tiho i činilo se da su seljaci odavno pospali. Tu dosadnu, zimsku, seosku tišinu, prekidao je samo povremeni lavež pasa koji se čuo negdje u daljini. 

Samo je jedna kuća bila dobro osvjetljena i iz nje je izvirao život. Bila je to kuća gazda Krsmana u kojoj su se odvijale posljednje pripreme za Vukovu svadbu. Ljudi su žurnim koracima ulazili u tu veliku kuću i još brže izlazili iz nje, noseći u rukama zavežljaje, kese, kutije, posuđe i sve ono što čovjek mora da preturi preko ruku spremajući se za tako važan događaj. I kako to obično biva svuda se čuo smijeh i razgovor. Ljudi su bili umorni ali dobro raspoloženi. 

U avliji, ispred kuće, stajali su Zaviša i Vukosav i posmatrali žene kako žurnim koracima ulaze u ljetnu kuhinju noseći u rukama šerpe i tepsije a zatim izlaze iz nje, i opasavajući se raskopčanim puloverima, žure nazad u veliku kuću.

– Jesi li siguran da će da upali? – upita Zaviša.

– Kako nisam, bolan?! Sjeti se kako je amidža proš’o kod nas na slavi kad mu je mama pouljila salatu ricinusovim umjesto maslinovim uljem! – odgovori Vukosav i nakezi se.

– Dobićemo batine ako se sazna – opet reče Zaviša, ovaj put tiše i zabrinuto.

– Neka dobijemo! Nije mi žao! Ja znam zašto ovo radim, a ti – ako se bojiš – idi kući! – odbrusi Vukosav.

– Ne bojim se – prošaputa Zaviša pa opet zaćuta.

Obojica su ćutali neko vrijeme pa Zaviša opet prekide tišinu.

 – A što ti ovo radiš, Boga ti?

– Zato što nam nije dala slatka, tupane! – odbrusi Vukosav i odšeta u kuhinju teta Spome.

***

U kuhinji je vladao haos. Sve je vrvilo od žena. Jedne su servirale hranu, druge odlagale spremljena jela u frižider, treće prebrojavale pribor za jelo a četvrte brisale i slagale suđe. Vukosav je ušao u kuhinju sasvim neopaženo. U toj žurbi i galami niko nije ni primijetio dječaka. Sigurnim koracima prišao je kredencu na kojem su stajale tegle sa slatkom, zgrabio ih i sakrio pod jaknu a onda izašao iz kuhinje isto tako neopaženo kao što je i ušao. 

Izašavši iz kuhinje pojurio je ka mjestu gdje ga je čekao Zaviša.

– Jesi li ih našao? – upita nestrpljivo Zaviša.

– Naravno da jesam. Evo ih! – reče Vukosav i izvadi tegle ispod jakne.  Pažljivo ih spusti na zemlju, otvori poklopce pa izvadi iz džepa malu bočicu sa ricinusovim uljem i još jedan zavežljaj u kojem se ukažaše mljevene datule. Pažljivo, da ne prospe slatko, istrese pola boce ricinusa u jednu, a pola u drugu teglu.  Zatim doda i mljevene datule pazeći dobro da ih ravnomjerno rasporedi u tegle, pa promiješa kašikom koju izvadi iz džepa.

Zaviša ništa ne reče. Nijemo je posmatrao čas brata, čas tegle, čas ljetnu kuhinju teta Spome.

– To je to! – reče Vukosav pa zatvori tegle poklopcima. – Čekaj me tu, brzo ću se vratiti – naredi bratu pa se ponovo, skrivajući tegle ispod jakne, uputi u teta Spominu ljetnu kuhinju.

Ušavši u kuhinju uputi se pravo do kredenca. Izvuče tegle i vrati ih na svoje mjesto. Neko ga potapša po ramenu. Vukosav se trže i ugleda teta Spomu.

– Šta radis, mangupe? – upita ga i nasmiješi mu se. – Idi kući, spavaj. Sutra je svadba! – reče pa ga pomilova po kosi.  Vukosav ništa ne reče. Stidljivo obori glavu pa izađe iz ljetne kuhinje. 

Koračajući prema Zaviši, osjeti da mu se grlo steže i suze naviru na oči.

– Joj, Zaviša! Šta uradismo?! – reče, zagrli brata pa briznu u plač.

***

Bila je subota, osam sati ujutro. Jutarnje sunce obasjavalo je snijegom pokrivene avlije i krovove seoskih kuća. Selo je ličilo na bajku.  Jedna mala ptica sletjela je na krov gazda Krsmanove kuće i najavila svatove.

Odjevena u najljepšu haljinu i lijepa kako samo iskrena i dobra žena može biti, stajala je teta Spoma ispred svoje kuće i sa osmijehom na licu dočekivala goste. Svatovi su pristizali sa svih strana. Muškarci odjeveni u vunena odijela i žene u finim, skupim, svilenim haljinama, skupljali su se pred kućom gazda Krsmana.

Gazda Krsman, u svečanom odijelu i sa kravatom oko vrata, bio je naročito veseo. Ovaj visoki čovjek, širokih ramena, gustih i prosijedih brkova, i krupnih, tamnih, očiju u kojima se ogledala dobrota, stajao je ispred svoje kuće i pozdravljao goste. Držeći plosku domaće Šljivovice u rukama, nudio je Krsman svatove rakijom koju je sam napravio i više od 20 godina čuvao u buretu od stare hrastovine. Bila je to čuvena gazda Krsmanova rakija, zlatna, pitka i mirisna i nije bilo seljaka koji se nije radovao čašici tog finog pića.

– Dede, gazda Krsmane, suni nam po još jednu pa da se prebrojavamo i krećemo po mladu – naredi stari svat, poznat po svojoj ljubavi i naklonosti prema ovom žestokom piću.

Gazda Krsman je točio i nije štedio.

Pored gazda Krsmana stajala je teta Spoma, lijepa i blistava kao jutarnje sunce. Kako gazda Krsman natoči čašicu rakije, tako teta Spoma zagrabi slatko kašikom i pruži je gostu.

– Dobro nam došli! Izvolite, slatko i rakiju – nudila je teta Spoma sa osmijehom.

– Dobro ti je ovo slatko, domaćice!-  pohvali je stari svat, pa uze još nekoliko kašika.  – Nego, dobro pazi na kuma. On ti je veliki slatkoguz! Sve će ti ovo sam pojesti ne budeš li gledala! – reče teta Spomi, potapša je po ramenu pa uđe u kuću.

Odjeveni u svoja najbolja odijela, počešljani, ali blijedi od straha, virili su Zaviša i Vukosav iza starog orahovog drveta u dvorištu i posmatrali dešavanja. Od silne hrane koju su im tog jutra nudile žene, ništa nisu ni okusili, a bili su gladni. Njihovi prazni stomačići kao da su bili vezani u čvor.

– Uzmite djeco. Valja se. Pojedite nešto, zaboga – nudile su domaćice pite i kolače, prinoseći ih dječacima na velikim, ovalnim i bogato-ukrašenim tanjirima. Zaviša i Vukosav su samo odmahivali glavama.

Svatovi uđoše u kuću i posjedaše oko velikog, svečano postavljenog, stola. Nasta buka. Neki se raspričaše, neki raspjevaše, a neki navališe na bogatu trpezu.

 – Ima li još tog slatka? – dreknu amidža pa mahnu rukom teta Spomi. – Volim ja slatko ovako, ujutro, na česrce.

-Ima, ima, kako da nema! – odgovori radosno Spoma, pa donese slatko i stavi pred njega. 

Amidža i kum navališe.  

***

Prošlo je više od sat vremena a svatovi su još sjedili, jeli i pili. Malu prostoriju ispunjavao je glasan smijeh i miris duvana. Žene su pjevale a muškarci ih zadirkivali i šalili se.

U toj galami niko ni ne primijeti kad kum, blijed i skamenjen, odjednom ustade sa stolice i odjuri u kupatilo. Ubrzo za njim, kao gromom pogođen, skoči i stari svat pa viknu:

– Što me nešto… – ali ne dovrši misao već odjuri do kupatila. Gosti se zbunjeno pogledaše.

Vidjevši da je kupatilo zaključano, stari svat pojuri ka izlazu gdje naleti na stare Spomine opanke. Umalo ne pade! Nazu ih pa potrča do vanjskog klozeta!

– Usra se stari svat! – prošaputa Zaviša, vidjevši ga kako juri do klozeta.

– Teško nama – reče Vukosav blijed od straha.

– Jaoooj! – začu se onda iz kuće pa odnekud izleti amidža sa poluraskopčanim pantalonama, unezvjereno gledajući oko sebe. Zastade na tren, osvrnu se po avliji, pa se i on dade u trk do poljskog klozeta. Povuče vrata ali ne otvori ih. Bila su zaključana. Začu se glas starog svata: – Zauzeeeettoooo! Idi dalje!!! –

Pridržavajući pantalone u rukama, amidža poleti prvo lijevo pa desno, izbezumljen kao pijetao kojeg domaćica juri sjekirom, pa se najzad dosjeti te zaleti niz brdo, iza kuće, i nestade iz vida.  

– Usra se i amidža! – povika Zaviša – i ode do potoka!

Nije mnogo prošlo a svi svatovi su čučali kraj seoskog potoka nedaleko od gazda Krsmanove kuće. Vladala je potpuna tišina. Ni pjesma, ni priča, ni smijeh se više nisu čuli. Kroz Ševar i divlje rastinje nazirale su se samo svečane haljine, fina, muška, odijela i poneka seljačka šubara.

Možda bi Zaviša i Vukosav i priznali krivicu da je teta Spoma shvatila šta se desilo, ali nije. Slatko je bilo pojedeno, dokazi uništeni, a dječaci su ćutali.

U selu se nagađalo i raspravljalo.

– Velim vam, za sve je krivo Spomino slatko. Moj Mrkša ga je jeo, a ja bome nisam zbog ovog mog šećera. Zato je on završio u potoku, a ja nisam! – pričala je Zorka i glasno se smijala sa komšinicama.  

Dugo su seljaci prepričavali ovaj događaj, svaki put oduzimajući po nešto i dodajući nove detalje toj neobičnoj priči. 

– Samo da svatovi ne prođu ko gazda Krsmanovi! – zadirkivali su seljaci gazda Krsmana po seoskim svadbama, a on se mrštio.

– Samo da mi ne ispadne ko Spomin! – šalile su se domaćice pakujući domaći džem i slatko u teglice ili miješajući bestilj u velikim, crnim, aranijama. 

Bila je to priča koja se rado pripovijedala na mnogim seoskim događajima i kojoj su se svi, osim gazda Krsmana i teta Spome, slatko smijali.

Napisala Vedrana Vodopivec
Februar, 2023