Zamislite kako bi bilo divno kada bi se svaki čovjek rađao sa uputstvom za život! Život bi bio neuporedivo ljepši jer bi znali kako trebamo postupati jedni sa drugima. Nažalost, čovjek je po prirodi nepredvidivi i hiroviti oportunista koji je često i nasilan. U želji da ostvari svoje ciljeve on nemilosrdno gazi druge ljude. To nije ništa novo. Šekspir, kao i mnogi prije njega, pisao je o čovjeku koji iz strasti, ljubavi ili osvete laže i ubija. Trebamo, dakle, čitati knjige kako bi bolje upoznali sebe. Na sreću, imamo izbor: Možemo učiti na sopstvenim ili tuđim greškama. Najlakše je učiti iz knjiga. Jedna takva knjiga koja može da nam posluži kao putokaz, kao priručnik za život, je Tvrđava Meše Selimovića.

Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i o samom čovjeku.

Kako izgleda glavni lik ovog romana?

Ahmet Šabo je običan čovjek, pjesnik, posmatrač i neko ko, ni u strahu od smrti, ne odstupa od svojih moralnih ubjeđenja. Radnja se odvija u vrijeme poslije Hoćinske bitke koja se dogodila 1621 godine.

Šabo se pojavljuje kao lik istraumiran i zauvijek promijenjen ratnim iskustvom. On iz svoje perspektive nekadašnjeg ratnika, a sadašnjeg siromašnog, zaljubljenog i poštenog čovjeka, posmatra svu besmisao koja ga okružuje a koju i moderan čovjek lako uočava ukoliko bolje pogleda oko sebe. On vidi korumpirane oportuniste i uplašene, obične, ljude koji pod pritiskom vlasti, mržnje ili ljubavi, ugnjetavaju druge i pristaju na laž, prevaru i nepravdu. 

Šta simbolizuje tvrđava?  

Tvrđava, kao metafora, predstavlja simbol zajedništva i cjeline ali i neprijateljske, moćne sile kojoj pošten čovjek, uprkos svim svojim naporima, često ne može da se suprostavi. Tvrđava je sve: čovjek, porodica, ljubav, mržnja, vjera, tajna, prijateljstvo, društvo, država i na kraju – vlast. Sve je tvrđava i kao jedna takva građevina, sa odbrambenim i zaštitnim zadatkom, neprestano stoji na udaru i može da padne pod pritiskom. 

Šabo, moralan čovjek koji vjeruje u ljubav i prijateljstvo i čvrsto slijedi svoja ubjeđenja, prikazan je kao neko ko je u konstantnom sukobu sa vlašću, ljudima koji ga okružuju, pa i samim sobom. On se neprekidno sukobljava jer ne uspijeva da se pomiri sa besmislenim pravilima koja mu nameću društvo i vlast. Šabo, kao tvrđava, stoji na udaru i svjedoči nasilju.

Njegova ljubav sa Tijanom takođe predstavlja tvrđavu. Ta uzajamna ljubav je njegovo sigurno utočiste. Svaki put kada se nađe na udaru jačih sila, Šabo bježi u svoje (ljubavno) sklonište u potrazi za spasom. U toj velikoj i iskrenoj ljubavi on se osjeća sigurnim i samo tu može biti ono što stvarno jeste.

Osman predstavlja neosvojivu tvrđavu koja ne pada pod pritiskom vlasti. On do kraja romana ostaje čovjek hladnog i ubojitog pogleda koji, krijući svoje tajne i emocije, uspješno sprovodi svoje planove i dolazi do ciljeva.

Šehaga Soćo je borac. Od samog početka Šehaga ispoljava bijes i mržnju prema vlasti i uopšte pokazuje prezir prema svijetu u kojem živi. On se, zasljepljen svojom ličnom tragedijom i nezadovoljstvom, poigrava ljudskom sudbinom, životom i smrću. Prvobitno Šehaga ostavlja utisak neosvojive tvrđave i sile kojoj niko ne može da se odupre. Ipak, na kraju romana, on umire ostavljajući nas da se pitamo da li je njegova tvrđava možda, ipak, oborena. 

Serdar Avdaga predstavlja tvrđavu za sebe. On je, kao Zaver iz Igoovog romana Jadnici, opsednut istjerivanjem pravde. Braneći svoja uvjerenja (do smrti), on ostaje neosvojiva tvrđava do kraja romana. 

Kako izgleda borba sa režimom?

Kao pojedinac koji se suprostavlja višoj sili Šabo je od samog početka osuđen na neprestanu borbu. Uprkos svojoj slabosti, kao i snazi svojih neprijatelja, on prkosi režimu pružajući otpor nepravdi, ljudskoj pohlepi i opštem zlu. On saosjeća sa drugim ljudima i staje na stranu pravde čak i onda kada to ide njemu na štetu, jer on ne želi i ne umije drugacije. 

On kaže: “Ako ga ne izdam, uništiću sebe; ako ga uništim, izdaću sebe.” 

U svijetu gdje lukavstvo dominira a znanje se ne cijeni, Selimović, tj: Šabo, nas pita: “Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?”

U društvu u kojem vladaju sila, strah, korupcija i osveta, biti drugačiji i isticati se svojim znanjem i poštenjem – znači biti osuđen na propast.

U razgovoru sa Mula Ibrahimom, Šabo ga pita: “Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želis dobro?”

Mula Ibrahim mu odgovara “Da se sa svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.”

Još na početku romana Selimović nagovještava da svako prkošenje i suprostavljanje režimu vodi u propast, ali poruka ovog romana se mijenja na kraju priče. Od početka Šabo se bori protiv režima, ali na kraju priče on ipak uspijeva da uspostavi ravnotežu i prihvati društvo u kojem živi. Prihvatajući posao učitelja i birajući ljubav umjesto mržnje, Šabo se miri sa životom. Ovo je ujedno i poruka romana: prihvatiti ljubav umjesto mržnje kao jedini način da pronađemo unutrašnji mir i učinimo život podnošljivim. 

Šabo je junak koji odudara od svojih sunarodnika. Mišljenjem i djelom on je drugačiji, vječito na vjetrometini i tema zlim jezicima. Kao takav, on ne ispašta samo za svoje greške, već i za pogreške drugih ljudi (npr: kada pokušava spasiti Ramiza od smrti).

Braneći svoju tvrđavu on brani i sve ono što ona predstavlja: ljubav, uvjerenje, princip, prijateljstvo, itd. U toj borbi tj: želji da se izoluje od ostatka društva i posveti samo svom životu, on često biva uvučen u probleme koji ga se ne tiču. U pokušaju da spase Ramiza od sigurne smrti, Šabo ulazi u igru sa mnogo jačim i opasnijim od sebe: ubicama i lopovima koji su za njega “strašila”. 

On kaže: “Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku noževe, umro bih od straha, izboden njihovim strašnim očima.” 

Možemo li činiti dobro a da u isto vrijeme ne činimo zlo, jedno je od pitanja koje se ponavlja u romanu. 

Selimović nas pita: “Zar bez nasilja nema ni dobra?”
Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, ali mi znamo da bez nasilja ne bi bilo ni Ramizovog spasenja. 

“Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo, i kad mislim najbolje!” pita se Šabo, “a činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.”

Šabo doživljava Ramizovu kaznu i Avdijinu tragičnu smrt kao propast jednog društva. Za razliku od njega, Osman vidi Avdijinu smrt kao incident koji se morao desiti. “Da nisi otišao ti, otišao bi drugi”, Osman mu savjetuje, dodajući “Samo je jedan mrtav [i] desilo se”.

Porodica je tvrđava koju moramo braniti a život je neprestana borba.

Jedna od glavnih tema ovog romana je borba za očuvanje porodice. Šabo bi se najradije sklonio od zakona (od Sultana kojeg Mula Ibrahim naziva “silom teže” koja narod “drži na okupu”) i živio bi sa Tijanom na slobodi – uzimajući za svoju porodicu samo onoliko koliko on smatra potrebnim. 

“Ali mi se odjednom učinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza, i da sve počne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi žrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi džamije, sokaci, groblja, drveta, kuće. uselio bih se u jednu, samo sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema više zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruženju. Ni rat više ne bi bio moguć, jedino ako bi uspio nekoga da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. I podučavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednog letećem đaku na brzinu saopštio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a možda i nikad više, na njegovu sreću. Samo bih svoje dijete naučio svemu lijepom što znam, nizašto, iz čistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.”

Ovdje Selimović poredi život sa ružnim životnim puzanjem. Život u strahu je puzanje, dakle – neprekidno ponižavanje. Rat je besmislen. Umjesto rata, Selimović predlaže prijateljstvo. Prijateljstvo je jedna od glavnih tema ovog romana. 

Šabo ponosno i tvrdoglavo brani svoje principe, ali iz ljubavi prema Tijani, odgovornosti prema nerođenom djetetu i želje da sačuva svoju porodicu on pristaje na kompromis. Zbog pritiska društva on pristaje da se sastane sa uticajnim ljudima koje ne poštuje i posmatra prezrivo jer zna da su tuđim radom i zaslugom stekli ime i imovinu.

“A kakve ću riječi naći za njih”, pita se on, jer oni ne govore njegovim jezikom i dodaje:

“Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hoćina, i pored žene, i pored djeteta koje smo očekivali, i pored potrebe da se nadamo nečemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hoćinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam.”

Šta ostaje iza nas?

Kao Šekspir, koji se u svojim psiho-dramama bavi analizom ljudskog karaktera, tako se i Selimović, kroz lik Ahmeta Šabe, bavi temama kao sto su:

a) Uticaj okoline na nas. 
b) Naša sposobnost da igramo različite uloge u zavisnosti od okruženja u kojem se nalazimo;
c) Naša sposobnost da analiziramo situacije u kojima se nalazimo;
d) Uticaj želja, strahova, snova i svega onoga o čemu razmišljamo na naš život i ponašanje.

Upravo u svojim dramama Šekspir govori o našim strahovima, fantazijama, snovima i podsjeća nas da nas na kraju svega ipak čeka neizbježna smrt. On piše:

(“The worst is death, and death will have his day”, Richard II).

“Smrt je najgora a ona je neizbježna” (slobodni prevod) 

Kao u Šekspirovim dramama i u romanu Tvrđava smrt je neumoljiva. U zanimljivom dijalogu između Mula Ibrahima i Šehage, Selimović ukazuje na neizbježnu smrt koja nas sve čeka. Upoređujući nas sa mravima Selimović nas podsjeća da smo mali i nevažni i pita se “hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru?” Odgovor na ovo pitanje daje nam Šehaga koji kaže: “Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti.”

Da li je vlast nepobjediva sila?

U svom romanu Tvrđava, Selimović nekoliko puta upoređuje kamen/stijenu sa zakonom/silom i pita se da li je moguće učiniti dobro a da čovjek, u isto vrijeme, ne učini zlo. Šabo spašava Ramiza, ali u isto vrijeme nanosi zlo ženi kod koje je Ramiz stanovao. Kao i ranije, Šabo krivicu preuzima na sebe ali i ukazuje na nepravdu koja se nanosi nevinom.

On kaže: “Vijest o nepoznatoj ženi me porazila. I za njenu nesreću sam ja kriv! Kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnožju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?”

Imamov brat takođe upoređuje stijenu sa zakonom i silom. Kada ga Šabo pita da li je ljut što su mu ubili nedužnog brata koji je govorio istinu, čovjek odgovara: “Bože sačuvaj! Zašto bi mrzio vlast? Odvalila se stijena i ubila čovjeka. Mrziš li stijenu?”

Ovdje kao da se čuje glas pisca čijeg su brata takođe optužili i pogubili zbog besmisla. Da li to Selimović ukazuje na vlast (hladnu stijenu-kamen- silu) protiv koje se čovjek ne može boriti ni srcem ni razumom ili nam poručuje da je vlast sila koja se pod pritiskom ljudske noge (ili upornosti) ipak može odroniti?

Šta nam pisac poručuje?

Tvrđava predstavlja konstantnu bitku između ljubavi i mržnje, dobrote i zla, čovjeka i države. Osveta, mržnja i ljubav su sile koje žive vječno, poručuje Selimović, ali one ujedno daju i smisao životu. Sreća je u tome što svaki od nas može birati silu koja će ga voditi kroz život.

Šabo se ipak odlučuje za LJUBAV. 

“Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život”, govori nam Šabo a Selimović poručuje da i mi biramo ljubav umjesto osvete i mržnje.

Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i NAMA.

Vedrana Vodopivec
2024

Meeting the diverse educational needs of students and fostering challenge is crucial for driving excellence in the classroom and both are equally important. Research reveals that pushing students beyond their limits positively impacts critical thinking, problem-solving abilities, and understanding of complex concepts. By encouraging students to perform at higher levels, educators urge them to always strive for their personal best.

According to theory, educators can support students in achieving their learning objectives by differentiating instruction and designing individual learning plans. However, in reality, this may not always be the case. Differentiating instruction in large classes can be challenging and for those teaching de-streamed classes, it may even seem impossible.

The process of de-streaming involves eliminating academic divisions and placing all students, regardless of their skills and interests, in one classroom. This approach can have negative consequences for both teaching and learning and particularly in the field of mathematics education.

Teaching in de-streamed classes presents certain difficulties, such as a heavy emphasis on standardized curriculum. In these classes, teachers are expected to follow a curriculum designed for the average student, which leaves little room for accommodating high-achieving and advanced learners. These students often have more complex and individualized learning needs, including a desire to explore more challenging academic concepts, especially in subjects like mathematics.

In de-streamed classrooms, where students are not separated into ability-based levels, educators often spend a lot of valuable in-class time managing disruptive behavior and motivating uninterested students to stay on task. This can have detrimental effects on the engagement and progress of more enthusiastic learners who work at a faster pace and benefit from enriched coursework.

Additionally, when classrooms are not divided by academic level, resources that were previously reserved for specific groups of students (such as advanced math textbooks and enrichment – before and after school – programs) are often not available or are only used sparingly. This lack of support does not only negatively affect motivated learners but can also lead to a decrease in the overall quality of education.

Finally, de-streaming can be detrimental to student motivation, regardless of their academic performance. Struggling learners may feel overwhelmed by the sudden surge in assignments, while high-achieving learners may become uninterested or bored due to being insufficiently challenged.

What does the current research suggest on de-streaming practices?

Research suggests that to support all students, educators and policymakers must prioritize differentiated instruction, provide enrichment opportunities, and allocate resources for advanced learners.  The question is: How effectively can educators do this in de-streamed classrooms?

We know that de-streaming allows for more inclusivity in the classroom, but we are also learning that it can have detrimental effects on high-achieving learners who benefit from enriched instruction. De-streaming can be detrimental to gifted learners and talented individuals, hindering their intellectual development, and causing them to feel disconnected and unrecognized. Research suggests that the consequences of de-streaming for high performers go beyond academic challenges.  Gifted and advanced learners face emotional struggles as they are denied opportunities to thrive and reach their full potential.

Chinese vs. North American approach to teaching mathematics

The cultural divide between North American and Chinese approaches to teaching mathematics is significant. While North Americans pride themselves on a more hands-on, experiential method of learning, the Chinese have long recognized the importance of structured and rigorous education. For them, mathematics is best learned through endless repetition, memorization, and steady determination. From a young age Chinese students are immersed in advanced mathematical concepts and pushed to excel by their educators who hold high expectations for academic success. In contrast, North American teachers place emphasis on hands-on learning, collaborative problem-solving (group work), and technology integration. Yet this approach often falls short as students struggle to apply their theoretical knowledge in practical situations.

Data shows that Chinese students outperform their North American peers in international mathematics assessments. For example, Chinese students have consistently achieved the highest scores in the Programme for International Student Assessment (PISA) and other global assessments.

Numerous individuals have challenged the topic of Chinese education discussing both its advantages and its drawbacks. In her article Why American students need Chinese schools, Lenora Chu shares her personal experience with Chinese schools and highlights the benefits of prioritizing the group over individual needs. According to her experience, in Chinese education system everyone is expected to keep up with the same pace, regardless of any exceptions or diversions. This creates a culture of perseverance that is believed to be more effective in achieving academic success. On the other hand, in the U.S., similar measures are often met with resistance from parents who fear their child’s self-esteem will suffer if they can’t meet certain standards in education. Chu asks: What if instead of focusing on intelligence or natural ability, we placed emphasis on dedicated effort? She writes: “Educational progress in the U.S. is hobbled by parental entitlement and by attitudes that distract from learning. We demand privileges for our children that have little to do with education. As a society, we’re expecting more from our teachers while shouldering less responsibility at home” (Chu, 2017).

Are there any similarities between the two approaches?

In a study conducted in 2020, researchers compared the teaching methods of Chinese educators and their North American counterparts. While there are noticeable differences, the study also revealed common factors that impact student learning. Cultural values, beliefs, and expectations heavily influence the teaching approach of Chinese educators, who were observed to have well-structured lessons and high levels of student engagement. Instead of strict academic rigour, Canadian educators were surprised to find a collaborative learning environment in Chinese classrooms where students actively worked together in groups and participated in lively discussions. Additionally, they observed how Chinese instructors combined mathematical concepts with subjects like history and astronomy to design and deliver engaging lesson plans and activities.

Despite various criticism, Chinese education possesses many remarkable strengths. These include its emphasis on academic success, structured and comprehensive curriculum, early introduction to important subjects, highly qualified teachers, continuous professional growth opportunities, cultural beliefs that prioritize education, and focus on advancements in science and technology. These strengths are most evident when we witness the impressive performance of Chinese students on global assessments.

International testing is not flawless, but it offers valuable insights on the quality of classroom instruction and its ability to prepare students for higher education and the workforce. Through analyzing and comparing various education systems, policymakers can identify strengths and weaknesses and offer targeted recommendations to educators on how to enhance their teaching practices.

Data suggests that in today’s demanding job market, a basic education is simply not enough. Employers seek individuals with highly developed skills in all subjects, particularly in language and mathematics. Hence the greater need for enriched instruction which plays an important role in students’ personal development, societal progress, and economic success. Yet, despite overwhelming evidence supporting such arguments, there are still governments, policymakers, educators, and parents who advocate for one-size-fits-all education completely disregarding the unique needs and potential of high-achieving and gifted learners.

In my previous blog read more on how Canadian students compare to others on international exams.

References:

Cao, L., & Aihui, P. (2021). How Chinese Teach Mathematics : Canadian Teachers’ Perspectives. Front.Educ.   China, 16(1), 31-59.

Chu, L. (2017, September 9). Why American Students Need Chinese Schools. The Wall Street Journal.

Geake, J. G., & Gross, M. U. M. (2008). Teachers’ Negative Affect Toward Academically Gifted Students: An Evolutionary Psychological Study. Gifted Child Quarterly, 52(3), 217-231.

Hu, X., Leung, F. K. S., & Teng, Y. (2018). The Influence of Culture on Students’ Mathematics Achievement Across 51 Countries. Int J of Sci and Math Educ, 16(1), 7-24.

Lianghuo, F., Ngai-Ying, W., Jinfa, C., & Shiqi, L. (Eds.) (2004). How Chinese Learn Mathematics: Perspectives from Insiders. River Edge.

Prior, S. (2011). Student Voice: What Do Students Who Are Intellectually Gifted Say They Experience and Need in the Inclusive Classroom? Gifted and Talented International, 26(1), 121-129.

Purcell, J. H., & Eckert, R. D. (Ed.) (2006). Designing Services and Programs for High-Ability Learners: A Guidebook for Gifted Education. Corwin Press.

Suprayogi, M. N., Valcke, M., & Godwin, R. (2017). Teachers and their implementation of differentiated instruction in the classroom. Teaching and Teacher Education, 67, 291-301.

VanTassel-Baska, J., Hubbard, G. F., & Robbins, J. I. (2020). Differentiation of Instruction for Gifted Learners: Collated Evaluative Studies of Teacher Classroom Practices. Roeper Review, 42(3), 153-164.

Sjećam se svog prvog ali neuspješnog pokušaja da se pridružim Instagram korisnicima. Bilo je to u želji da se povežem sa drugim ljubiteljima i piscima dječje pozije. Otvorila sam nalog pod imenom Veki Poetry. 

– Nemoj zaboraviti da koristiš haštagove – upozorio me je. – Ne zaboravi kako si se provalila na Twitteru.

Nisam zaboravila. Otvorila sam Twitter nalog u isto vrijeme kada i svoj prvi Instagram profil. Bilo je to ubrzo nakon objavljivanja moje knjige. 

– Evo me na Twitteru. Šta sada da radim? – upitala sam muža.
– Objavi nešto. Znaš li kako se koristi Twitter? 
– Izgleda prosto. Mislim da ću znati. Objaviću da sam izdala svoju prvu zbirku pjesama za djecu!

Objavila sam svoj prvi tweet i čekala, ali ništa se nije dešavalo. 

– Pa šta ti piše na Twitteru? – upitao me je muž dan kasnije.
– Piše da moj tweet niko nije vidio.
– Jesi li stavila haštag?
– Nisam, šta je to?
– Pa to znači da si samoj sebi poslala objavu. Ha ha! Stavi haštag #poezijazadjecu

Prepravila sam objavu i sutradan ponovo provjerila Twitter.

– Opet nije uspjelo! – uzviknula sam. – U stvari…čekaj, čekaj… Ohoho! Evo piše da me je neko zapratio i da mi je poslao srce!
– Gdje ti to piše? – upitao me je muž iznenađeno.
– Evo tu!
– A to – nasmijao se on – nije to srce. To je moj lajk a taj što te zapratio sam ja.

Što se tiče Instagrama, meni se čini da je to jedna velika onlajn pijaca. Evo, čim sam otvorila Instagram nalog, odmah su mi stigla razna obavještenja i ponude na imejl. Zamislite koliko sam se iznenadila kada mi je stigla ponuda da kupim pratioce na Instagramu!

– Šta je ovo? – upitala sam prijatelja.
– E, to ti je ponuda da kupiš pratioce. Možeš da kupiš 1000, 10 000, itd.
– Kako, bolan, da kupim pratioce? Pa nisu jaja da ih kupujem na komad!
– Fino. I to se kupuje. Ako hoćeš da ti biznis izgleda ozbiljno, kupiš nekoliko hiljada pratilaca i onda ti tamo piše da si zapraćena. 
– Zezaš me! 
– Ne zezam te. To nisu pravi ljudi. To su Instagram botovi, ali važan je broj.
– Zašto je to važno?
– Što više pratilaca to više para.

Nisam mogla da vjerujem pa sam odlučila da provjerim. Otvorila sam Instagram i potražila jednog našeg poznatog glumca koji nekada objavljuje i pjesme za djecu. Primijetila sam da ga na Instagramu prati više od 900 000 obožavatelja.

To je sjajno! On je sigurno milioner, pomislila sam.

Onda sam otkrila da samo 50 od njegovih 900 000 pratilaca lajkuje njegove objave.

To me je zbunilo.

Šta je sa ostalima? 

Postoje li uopšte ili su botovi?

Odlučila sam da to ne treba da me zanima. Ako se njemu tako sviđa onda neka mu tako i bude! 

Ja za sada imam dvije objave na Instagramu a biće ih još, samo dok se uhodam. Zapratili su me: ljubiteljke poezije Rosa i Kova iz Fakovića, Skorosava iz Rudog, sestre Badema i Džemila iz Ušivka,  vozač autobusa (na relaciji Foča – Šćepan Polje) Salko, vodoinstalater Rajko iz Vrmdže i jedan travar iz Bijele Rudine koji želi da ostane anoniman. Ja sam zadovoljna.

Trenutno učim kako se koristi haštag, ali nešto mi smeta. Smislila sam neku ludu pjesmicu i sada ne mogu nikako da je izbijem iz glave.

Za nezapamćeno zapraćene

Kad bi lažno zapraćeni

bili manje napaćeni

priznali bi da za novce

kupuju i pratioce

Pročitaj priču ovdje:

https://www.vedranavodopivec.com/slatko-za-svatove/

Kanada.
14. 1. 2024
Jutro je. Hladno. Januarsko. Pijem prvu kafu i slušam fijuk vjetra koji razuzdano leti u svim pravcima bacajući za sobom pahulje kao srebrni prah. Gledam kroz prozor i vidim krovove velikih, kanadskih, kuća pokrivene bijelim, baršunastim, pokrivačem i mlado drveće koje se, u borbi s nemilosrdnim vjetrom, brani i povija. Kako su široke ove ulice. I puste. Ni nalik onim krivudavim, uzanim, često zimi neprohodnim, seoskim puteljcima. Zatvaram oči i jasno čujem škripanje snijega pod svojim nejakim, dječjim, nogama. Kuda li to žurim? Provlačim se između malih, seoskih, kuća i posrćući i bez daha stižem do svog cilja – do podnožja brda gdje odzvanja smijeh i graja mojih prijatelja.

Iz sjećanja me vraća lavež komšijinog psa. Uzimam album i listam naše slike iz Bosne. Nailazim na jednu koja je ovjekovječila jedno nezaboravno putovanje po Romaniji. Na slici ja, zadovoljna i srećna a oko mene ravnica, priroda i Bosna u svoj svojoj raskošnoj ljepoti.

Na zapadnom Balkanu pletenje i heklanje imaju doboko ukorijenjenu tradiciju.  Ovi zanati praktikovali su se vijekovima, služeći u utilitarne i umjetničke svrhe. Vjeruje se da se pletenje pojavilo u Srbiji između jedanaestog i šesnaestog vijeka kao tradicionalni zanat koji se u domaćinstvima koristio u praktične svrhe.

Teško je utvrditi tačno porijeklo pletenih igračaka jer su se razne kulture vijekovima bavile pletenjem i heklanjem. Danas, kada neko pomene „pletene igračke“ mi prvo pomislimo na Amigurumi – japansku umjetnost pletenja i heklanja igračaka.  Ne vjerujem da su Japanci prvi ispleli igračke za svoje mališane ali Amigurumi je stekao veliku međunarodnu pažnju sredinom 2000ih godina sa porastom onlajn zajednica koje se bave heklanjem igračaka i razmjenjivanjem šema.

Pletemo, družimo se, razgovaramo, maštamo i učimo

Kraj stare a početak Nove godine obilježili smo časovima heklanja. Zahvaljujući Jutjubu savladali smo osnovne tehnike heklanja i napravili nekoliko lijepih igračaka. Divimo se našim rukotvorinama dajući im zanimljiva imena i razgovarajući o njihovim oblicima i bojama. Smišljamo pjesme i priče u kojima su oni glavni junaci. Vodimo ih u šetnju i spavamo sa njima. Ko bi rekao da će se djeca baš toliko radovati igračkama koje smo sami napravili?

Srećna Nova Godina!

‘

What led to this disappointment? What has changed in the Canadian education system in the past two decades? Have we failed our students? Has the system failed us (educators, parents, and students) and if yes, is there something we can do to better prepare our modern learners for the jobs of the future?

In this blog I will explore the following questions:

1. What is PISA?
2. How do Canadian students compare to others on international exams?
3. How important are PISA reports?
4. What is STEM and why is it important?
5. Who are the students that study science, technology, engineering, and mathematics at Canadian universities?

What is PISA?

PISA, or ”the Programme for International Student Assessment is a triennial survey of 15-year-old students that assesses the extent to which they have acquired the key knowledge and skills essential for full participation in society. The assessment focuses on proficiency in reading, mathematics, science, and an innovative domain (in 2018, the innovative domain was global competence), and on students’ well-being” (OECD, 2019). For more information on PISA, including PISA tests, visit the following website: https://www.oecd.org/pisa/

How do Canadian students compare to others on international exams?

In 2018, Canadian students scored higher than the OECD average in reading, math, and science (OECD, 2019). In the table below see how we compare to the rest of the countries who participated in PISA, 2018, testing:

Looking at the above table, we see that Canadian students are doing well, in both language and mathematics, in comparison to their international peers. They have maintained their record as highly competitive performers and have been placed in the upper tier of the 78 participating countries. However, there is a downward trend in our performance. As PISA reports indicate, in “each subject, Canada’s average scores have been declining over time, as have the percentages of high performers. Comparable metrics in other G7 countries have either been stable or improving, which means Canada has been slowly but steadily losing ground, especially in science and math” (Allison, 2022).  What are we doing wrong?

How important are PISA reports?

PISA is what it is – a form of standardized testing. Those who argue against standards in education will always criticize such assessments. For example, a number of educators signed an open letter in which they criticized PISA for:
– Increased number of standardized testing;
– Fast shifts in education which allow countries to quickly climb the rankings;
– Taking away from “immeasurable educational objectives like physical, moral, civic and artistic development”
– Increased number in global testing which “harms our children and impoverishes our classrooms, as it inevitably involves more and longer batteries of multiple-choice testing, more scripted ‘vendor’-made lessons, and less autonomy for teachers”
– Increased stress levels in schools, and
– Placing too much emphasis on preparing young men and women for gainful employment, instead of preparing them for “participation in democratic self-government, moral action and a life of personal development, growth and wellbeing” (as cited in Strauss, 2014).

According to a more recent article from the same source “There is a consistent pattern that shows students in high-scoring education systems in international tests such as the PISA and TIMMS have lower confidence, enjoy the subject less, and place less value in it” (Strauss, 2017). The same source criticizes PISA for putting too much emphasis on STEM subjects instead of “citizenship, solidarity, equity, curiosity, engagement, compassion, empathy, curiosity, cultural values, physical and mental health” and other similar characteristics which are important in student development and overall education (Strauss, 2019).

As a parent and 21st century educator I agree that these skills are important; however, I cannot underestimate the importance of STEM education. Research suggests that students who successfully develop math, language, and science skills do not only find employment more easily, but also improve the quality of the workforce and contribute to their country’s economic growth (StanfordCEPA, 2014).

According to Dr. Eric A. Hanushek from Stanford University, PISA test results are extremely important because they point to gaps in our education that can be reduced (StanfordCEPA, 2014). He states that we can improve our performance by learning from other countries and making necessary reforms in education (StanfordCEPA, 2014). Many countries, including Germany and Poland, have used PISA test results to review and improve their student performance.  For example, in 2000 PISA found that more than 1 in 5 students in Germany did not reach the baseline level of proficiency in reading. The country policy makers began taking action and making necessary reforms in education. As a result, in five years Germany moved from below average performance in reading to above average performance in reading (OECD, 2016).  

In defence of PISA testing, Dr. Hanushek also responds to those who advocate for the development of perseverance, determination, and other non-cognitive skills arguing that those “traits are probably important [but] we don’t have good evidence on how they affect the economy [whereas] we do have good evidence on how tests on math, reading, and science” skills have significant impact on our economy (StanfordCEPA, 2014).

What is STEM and why is it important?

STEM pertains to programs in science, technology, engineering, and mathematics. These programs attract special attention because of the idea that “workers with skills in these areas are vital to the nation’s economic performance, especially with respect to its information and communication technology (ICT) sector” (Finnie & Ross, 2017, p. 44). 

Who are the students that study science, technology, engineering, and mathematics at Canadian universities?

We know that much of the Canadian student population consists of international students and first- and second-generation immigrants. Research suggests that “visible minorities, especially those who are first-generation immigrants, and particularly those from a specific set of regions, participate at much higher rates in STEM disciplines” (Finne & Childs, 2018, p. 43). According to Statistics Canada, “immigrants make up a very high proportion of the supply of STEM-educated individuals in Canada, particularly among master’s and doctoral graduates, and those in the engineering field. In 2016, over half (54%) of the university-educated STEM graduates in Canada were immigrants. Among master’s and doctoral STEM graduates, 64% were immigrants and yet, immigrants represented about 22% of the Canadian population in 2016. Their overrepresentation among engineering and computer science graduates and those with higher-level degrees is very significant, rendering knowledge of their outcomes even more important. Immigrants’ share of STEM employment reflects their overrepresentation of labour supply. They accounted for 42% of bachelor’s level STEM employment, and almost two thirds (63%) of master’s and doctorate level STEM jobs” (Statistics Canada, 2016).

An interesting Statistics Canada study of 2022 reveals that immigrant children have a higher postsecondary education rate and earn higher wages after their mid-20s than the overall Canadian population. The study is based on information from the Longitudinal Immigration Database (IMDB) which explores how well immigrant children integrate into Canadian society. The results indicate that “Immigrants admitted as children participate in postsecondary education more often than the overall Canadian population, with those admitted at younger ages participating the most” (Statistics Canada, 2022).

Research suggests that various factors affect one’s decision to obtain university education. These include urban living patterns, parents’ education, high school grades, PISA scores, etc. (Finnie & Mueller, 2012).  More recent findings reveal that “visible minorities, especially those who are first-generation immigrants, and particularly those from a specific set of regions” access post-secondary STEM programs “at much higher rates than others” (Finnie & Ross, 2017, p. 43).  Those who are both visible minorities and immigrants go to “university at a much higher rate than the Canadian-born non-visible minority group” and “the greatest share of this difference is due to their much higher relative entry rate into STEM discipline (Finnie & Ross, 2017, p. 50; Finnie & Mueller, 2012).  Additionally, those of Chinese origin are also more likely to attend university “and a substantial portion of this overall effect is related to their higher rates of participation in university STEM programs” (Finnie & Ross, 2017, p. 53).  Similarly, immigrants from India, Pakistan, and Bangladesh ”also attend universities and participate in STEM disciplines at much higher rates” than those of Canadian origin (Finnie & Ross, 2017).  Based on research findings we can conclude that “visible minorities, especially those who are first-and second-generation immigrants, and particularly those from a specific set of origins, including China and some other Asian countries participate in STEM disciplines at particularly high rates and these patterns hold after controlling for student characteristics, family background, high school grades, and PISA reading scores” (Finnie & Ross, 2017, p. 54).

I wonder: What are immigrant parents doing that the rest of the Canadian population is not? Why are international students and first- and second-generation immigrants dominating STEM university programs in Canada?

My next blog post will delve into the topic of how well our public schools prepare students for STEM university programs. Through specific research findings I will explore the contrasting teaching styles of Chinese and Canadian educators and their distinct methods of teaching mathematics.

References

Allison, D. J. (2022, September 8). Canada’s PISA scores – good news, bad news. Fraser Institute. https://www.fraserinstitute.org/article/canadas-pisa-scores-good-news-bad-news

Finnie, R., & Childs, S. (2018). Who Goes into STEM Disciplines? Evidence from the Youth in Transition Survey. Canadian Public Policy, 43-55.

Finnie, R., & Mueller, R. E. (2012). Access to Post-Secondary Education in Canada Among First and Second Generation Canadian Immigrants: Raw Differences and Some of the Underlying Factors. Education Policy Research Initiative, 1-43.

OECD. (2016, December 6). How does PISA help education reform? The cases of Germany and Brazil. [Video]. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=-xpOn0OzXEw&t=66s

Richards, J. (2017). Red Flags for Educators: Lessons for Canada in the Pisa Results. CD Howe Institute Commentary 488. 2-16.

StanfordCEPA. (2014, January 9). Why the U.S. Results on PISA Matter. [Video]. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=K5FsEsffP9E

Strauss, V. (2019, December 3). Expert: How PISA created an illusion of education quality and marketed it to the world. The Washington Post, https://www.washingtonpost.com/education/2019/12/03/expert-how-pisa-created-an-illusion-education-quality-marketed-it-world/

Strauss, V. (2017, September 19). There’s a new call for Americans to embrace Chinese-style education. That’s a huge mistake. The Washington Post. https://www.washingtonpost.com/news/answer-sheet/wp/2017/09/19/theres-a-new-call-for-americans-to-embrace-chinese-style-education-why-thats-a-huge-mistake/

Strauss, V. (2014, May 13). Academics call for pause in PISA tests. The Washington Post. https://www.washingtonpost.com/news/answer-sheet/wp/2014/05/13/academics-call-for-pause-in-pisa-tests/

Statistics Canada. (2023). Socioeconomic outcomes of immigrants admitted to Canada as children, 2019. https://www150.statcan.gc.ca/n1/daily-quotidien/220203/dq220203b-eng.htm?CMP=mstatcan

Every year we spend a lot of time on Šolta doing what we love: swimming, sunbathing, enjoying local food and wine, walking around the old part of Grohote, exploring Maslinica, discovering hidden coves, spending time with friends, creating art, and loving everything that this magical island has to offer. As you can imagine, all this is very inspiring so while here we also write, sketch, and paint. Below are some fun projects I recently did.

Uvala Šipova, Šolta
Palette knife acrylic painting on paper

Odmah nakon ulaska u razred pošli smo u susret našoj djevojčici koja nas je čekala sa širokim osmijehom i raširenim rukama. Učiteljica nas je lijepo pozdravila i kao i svim roditeljima, koji su došli u posjetu toga dana, poželjela nam dobrodošlicu. Naša djevojčica nas je povela u obilazak razreda i upoznala nas sa svim onim što je njoj bilo zanimljivo. Na kraju obilaska odvela nas je u posebni dio učionice gdje su se nalazili mali ormarići bez vrata. U svakom drvenom ormariću, koji nije mogao biti veći od 80×40 cm, nalazile su se dječije stvari: torbe, obuća, jakne, itd. Pokazujući na svoj ormarić, naša djevojčica nam je rekla: “Vidiš, ovo su naši ormarići. Ovaj je moj i učiteljica kaže, ako nam ikada dođe neko sa puškom ili nožem, mi ćemo se ovdje sakriti.“ Taj dan sam, vraćajući se iz njene škole, prvi put ozbiljno razmišljala o mogućim napadima u školi; o svijetu u kojem živimo; o strahovima i saznanjima sa kojima se naša djeca prerano suočavaju… i plakala.

Naša djevojčica je tada pohađala jednu od najboljih škola u okolini Toronta.

Mnogo godina kasnije, tačnije prošlog januara, dok sam sjedila u razredu sa svojim učenicima drugog razreda srednje škole, iznenada, preko razglasa, začuo se ozbiljan glas našeg direktora koji nam je šifrom (kako protokol nalaže) najavio najviši stepen opasnosti i naredio da preduzmemo potrebne, zaposlenima poznate, mjere. Uznemirena i veoma uplašena skočila sam sa stolice, odjurila prema vratima, drhvatim rukama iz džepa izvukla ključ od naše učionice i zaključala sva vrata. Bilo ih je ukupno 3. Rekla sam uplašenoj djeci da ćute i pozvala ih da sjednu što dalje od vrata, u ćošak učionice, koji nije mogao da se vidi kroz male prozore na vratima. Sjedili smo tako šćućureni i prestravljeni u ćošku i osluškivali zvukove koji su dolazili iz hodnika. Nijemi od straha gledali smo jedni u druge i čekali nešto, a da ni sami nismo znali šta.  Minuti su sporo prolazili. Nakon dvadesetak minuta sjedenja u potpunoj tišini, jedna djevojčica me je uplašeno i šapatom upitala: “Hoćemo li mi umrijeti danas?“
Nećemo, mila, ne brini, odgovorila sam joj i nasmiješila joj se da je ohrabrim, a u sebi sam plakala.

Plakala sam od straha, od tuge, od razočarenja…Plakala sam zbog nepravde, zbog neizvjesnosti u kojoj smo se nalazili, zbog nečije neodgovornosti, zbog nečijeg zla ili bolesti, zbog ogromnog tereta sa kojim se djeca danas suočavaju i odrastaju…Zbog njihovog straha za sopstvene živote…

Jer oni ne trebaju da strahuju. Oni treba da žive, odrastaju i uče u miru. Oni treba da budu okruženi ljubavlju i podrškom, a ne strahom i nekakvom borbom za goli život. Briga je za nas – za odrasle. Njihovo je samo da rastu i uče! Tako bi trebalo da bude!

Toga dana, nama se posrećilo. U školu je upao razjareni učenik, noseći u sebi mnogo bijesa, mržnje i nezadovoljstva a za pojasom nož. Bio je na vrijeme primjećen, prijavljen i spriječen, ali ne i suspendovan ili izbačen iz škole. Toga dana u našoj školi nije bilo fizički povrijeđenih, ali nažalost takvi i gori napadi bijesa i ludila često se dešavaju i u njima stradaju nevine žrtve.

Nasilje u školama je tema za svakoga od nas a ne samo za roditelje i za prosvjetne radnike. Svi smo pojedinačno i kolektivno odgovorni za bezbjednost naše djece i nas samih. Niko od nas, ma koliko dobar i posvećen bio u svom poslu i radu sa djecom, ne može za sigurno znati u kakve će ljude izrasti oni sa kojima radimo ili koje podižemo. Ipak, svi znamo da je posao i dužnost svakog roditelja da upozna svoje dijete, da ga posmatra i da razgovara sa njim. Posao prosvjetnog radnika je takođe da upozna svoje učenike, razgovara sa njima, prati njihov razvoj i bilježi i eventualno prijavi sve bitnije promjene u njihovom ponašanju i razmišljanju.

Ako svi radimo svoj posao, u čemu je onda problem?

Ono što je nekada teško za roditelja je da potraži pomoć ili savjet ukoliko primjeti ili posumnja da nešto nije u redu sa njegovim djetetom.  Mnogi roditelji ignorišu znakove neobičnog pa čak i zabrinjavajućeg ponašanja djeteta. Neki to rade vjerujući da dijete prolazi kroz neki poseban životni period koji opravdava takvo ponašanje (npr. pubertet) a neki jer se stide da potraže pomoć.

Svi se mi, kao roditelji, suočavamo sa pitanjima i raznim strahovima vezanim za svoju djecu. Nema roditelja koji se nije pitao: Da li se i druga djeca ovako ponašaju? Kakvi su ovo strahovi sa kojima se moje dijete suočava? Da li je normalno da ovako nešto kaže ili pita?

Toliko toga korisnog i ohrabrujućeg možemo saznati iz razgovora sa dječijim psiholozima, prosvjetnim radnicima, pedijatrima i uopšte sa svima koji imaju iskustva u radu sa djecom. Roditeljski je i ispravno potražiti savjet ili pomoć kada god smo u nedoumici i ne razumijemo ponašanje naše djece.

Neki prosvjetni radnici mogu takođe pokazati nezainteresovanost za svoje učenike i njihov razvoj. Ima onih koji svoj posao obavljaju mašinski: bez mnogo interesovanja za učenike, njihov razvoj i promjene u ponašanju i učenju. 

Zašto je važno da svi sarađujemo?

Odgovor je jednostavan. U podizanju i obrazovanju djeteta učestvuju svi: roditelji, šira porodica, prijatelji, nastavnici, ljekari – cijelo društvo – jer se radi o formiranju kompletne ličnosti koja mora da nauči da uspješno funkcioniše i stvara u društvu koje je veoma kompleksno i zahtjevno.  Taj opstanak i doprinos društvu ubraja mnogo toga uključujući i samostalan rad i rad sa drugima.

Učiti ne znači samo postizati dobre akademske rezultate. Učiti znači rasti i razvijati se u svakom mogućem smislu. Učenje se često nesvjesno apsorbuje iz okoline. Ono predstavlja rast, stvarnu fizičku promjenu koja se dešava unutar svakog učenika i kroz svrsishodnu interakciju sa okruženjem. Mi kao roditelji i prosvjetni radnici imamo dužnost da pažljivo posmatramo ponašanje naše djece.  Svako ometanje u razvoju (npr. nedostatak komunikacije sa vršnjacima) treba da bude ozbiljno shvaćeno jer ono negativno utiče na razvoj djeteta. Svi smo zaduženi za cjelokupno obrazovanje naše djece. Moramo raditi zajedno kako bi stvorili okruženje u kojem će se djeca razvijati u akademskom smislu ali i u kognitivnom, socijalnom, emocionalnom, fizičkom i mentalnom.

Udruženim snagama roditelji i prosvjetari mogu postići mnogo toga u obrazovanju djece a posebno u borbi protiv nasilja u školama. Postoji obimna literatura koja ukazuje na to da su zajednički napori za prevenciju nasilničkog ponašanja u školama postali mnogo efikasniji i rasprostranjeniji i u mnogim slučajevima rezultirali značajnim smanjenjem nasilničkog ponašanja i pozitivnijim školskim okruženjem (Novick & Isaacs, 2010).

Kako definišemo nasilje?

Jedna definicija nasilja uključuje:

• Neželjeno agresivno ponašanje
• Uočeno ili percipirano agresivno ponašanje
• Ponavljanje maltretiranja (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Vrste maltretiranja

Američka federalna vlada objavila je da su učenici u uzrastu od 12 do 18 godina iskusili različite vrste maltretiranja, uključujući:

• Da su bili korišteni kao predmet glasina ili laži (13.4%)
• Da su ih ismijavali, nazivali pogrdnim imenima ili vrijeđali (13%)
• Da su bili gurnuti ili ispljuvani (5.3%)
• Da su bili isključeni ili izostavljeni iz aktivnosti ili igre (5.2%)
• Da su bili u opasnosti od povrede (3.9%)
• Da su bili prisiljeni da rade stvari koje nisu željeli (1.9%)
• Da im je imovina namjerno uništena (1.4%) (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Ko su djeca koja su najčešće žrtve vršnjačkog nasilja?

Istraživanja pokazuju da djeca svih uzrasta i sposobnosti mogu biti žrtve vršnjačkog nasilja. Generalno, djeca koja su podvrgnuta maltretiranju imaju jedan ili više od sljedećih faktora:

• Drugačiji su od svojih vršnjaka
• Smatraju se slabim ili nesposobnim da se brane
• Depresivni su, anksiozni, fali im samopouzdanja
• Manje su popularni od drugih i imaju manje prijatelja
• Ne slažu se dobro sa ostalima
• Smatraju se dosadnim i nezanimljivim (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)
  

Šta je sa djecom koja imaju odličan prosjek u školi?

Jedno zanimljivo istraživanje koje se bavi proučavanjem nadarenih učenika kao potencijalnih žrtava nasilja u nižim srednjim školama i gimnazijama objavljeno je 2018 godine. Ono pokazuje da su ovakva djeca najviše zadirkivana zbog svojih dobrih ocjena, izgleda i inteligencije (Škrabankova, 2018). Mnoga druga istraživanja pokazuju da nadareni učenici često  predstavljaju rizičnu grupu u pogledu školskog nasilja. Nadarenost može da se definiše na više načina, ali percipira se kao posebna vrsta talenta svakog učenika koji se ne ističe samo svojom intelektualnom sposobnošću, već i nekim svojim posebnim karakteristikama. Istraživanja ukazuju na to da nadarena djeca predstavljaju rizičnu grupu u socijalnoj interakciji sa svojim vršnjacima i da su kao takvi skloniji i različitim oblicima vršnjačkog nasilja.

Šta još kažu istraživanja?

Nasilje svake vrste (kao i vršnjačko nasilje koje ubraja relativno, verbalno, i fizičko maltretiranje) nije nikakav novi fenomen i dešava se svuda u svijetu. Neke zemlje se više bave istraživanjima na ovu temu a neke manje. Za ovaj blog, evo nekoliko zanimljivih podataka vezanih za nasilje u školama:

• Jedna trečina omladine na svijetu je maltretirana (UNESCO, 2018)
• Dječaci prijavljuju veće stope maltretiranja u svim zemljama (Craig i dr., 2009; Fink i dr., 2018; PISA, n.d.)
• Istraživanje koje je sprovelo ministarstvo obrazovanja u Japanu 2018 godine, pokazalo je da je u osnovnim školama prijavljeno 543, 933 slučaja vršnjačkog nasilja. 80.8% škola je takođe prijavilo ozbiljne incidente nasilja, pa čak i one velike koji ubrajaju teška fizička i psihička oštećenja.  Ovaj alarmantni podatak ukazuje na najviši nivo nasilja u istoriji ove zemlje (He, 2020).
• Rasprostranjenost školskog nasilja među kineskim adolescentima iznosi oko 20%, mada različita istraživanja pokazuju različite rezultate, zavisno od toga o kojem dijelu Kine se radi. Na primjer, neke ankete pokazuju da je učestalost maltretiranja žrtava prijavilo 8.6% učenika u uzrastu od 11 do 18 godina u nekim dijelovima Kine. U Guangdongu he 18.99% učenika srednje škole prijavilo maltretiranje. U Pekingu taj procenat iznosi 25.7% a u Si’anu čak 44.6% (Ziqiang i dr., 2017).
• Manje od 50% incidenata vršnjačkog nasilja dešava se u razredima. Problematični su hodnici (43.4%), igrališta (21.9%), internet (15.3%), kafeterije (26.8%), svlačionice (12.1%)  (Ministarstvo zdravlja i ljudskih usluga Sjedinjenih Država)

Istraživanja koja sam koristila u ovom blogu:
Craig, W., Harel-Fisch, Y., Fogel-Grinvald, H., Dostaler, S., Hetland, J., Simons-Morton, B., Molcho, M., Mato, M. G., Overpeck, M., Due, P., & Pickett, W. (2009). A cross-national profile of bullying and victimization among adolescents in 40 countries. International Journal of Public Health, 54, 216–224.

Fink, E., Sharpe, H., Patalay, P., & Wolpret, M. (2018). Child and School-Level Predictors of Children’s Bullying Behavior: A Multilevel Analysis in 648 Primary Schools. Journal of Educational Psychology, 110(1), 17-26.

He, D. (2020). The Culprit Hormone: The Psychological Origin of School Violence amidst Middle School Students. Science Insights Education Frontiers, 7(1), 761-773.

Novick, R. M., & Isaacs, J. (2010). Telling is compelling: the impact of student reports of bullying on teacher intervention. Educational Psychology, 30(3), 283-296.

Škrabankova, J., & Martinkova, M. (2018). Giftedness as a Possible Riske of Bullying. Acta Educationis Generalism 8(3), 69-93.

U.S. Department of Health and Human Services. (n.d.) www.stopbullying.gov

Ziqiang, H., Guirong, Z., & Zhang, H. (2017). School Bullying in Urban China: Prevalence and Correlation with School Climate. International Journal of Environmental Research and Public Health, 14, 1-13.


Napisala: Vedrana Vodopivec

– Biće da je gazdu Krsmana ovaj put život pretekao. Velim vam da je snaja trudna, nema druge – likovale su šapatom i nagađale dokone i krezube seljanke pletući čarape i ispijajući kafe po seoskim sijelima.

Mlada nevjesta nije ličila na djevojke iz sela. Nižeg rasta, svijetle puti, zlatne kose i upalih obraza, odudarala je od drugih, rumenih i kršnih djevojaka iz sela. Seljaci su je zagledali i čudili se kako je Vuk, visok i mrk na oca, mogao odabrati tako krhku i bezličnu djevojku sebi za ženu. 

Vijest o Vukovoj ženidbi odjeknula je selom i pogodila sve mještane kao grom.  Najviše je razljutila Zorku koja se potajno nadala da će svoju kćer-jedinicu udati baš za jednog tako lijepog i bogatog mladića kao što je Vuk i udomiti je u jednu, baš tako uglednu i gazdinsku, kuću kakva je bila Krsmanova.

– Oduvijek sam ja znala da sa njim nešto nije u redu, – govorila je Zorka svojim prijateljicama jedne večeri na sijelu dok je vezla goblen.  – Od ovoliko cura u selu on baš dovede tuđinku!

Svadba je kratko trajala i možda je niko ne bi ni upamtio da Zaviša i Vukosav, dva vragolasta sinčića mlinara Đoke, ne napraviše džumbus ovjekovječivši Vukovu svadbu i svrstavši je u jedno od onih događaja koji će se decenijama kasnije prepričavati po selu.

***

Teta Spomino slatko od smokava i šljiva pripremljeno je sedam dana pred svadbu, spakovano u dvije tegle, pokriveno krpom i ostavljeno u ljetnoj kuhinji, na kredencu.  Na poklopcima tegli písalo je teta Spominim rukopisom i velikim slovima: SLATKO ZA SVATOVE.

– Mogu li da dobijem krišku onog slatka što si napravila za svatove? – upita jednog dana sedmogodišnji Zdravko svoju baku Spomu, pokazujući prstom na tegle na kredencu. Zdravko je bio teta Spomin unuk-jedinac i miljenik.  Ovaj mršavi dječačić, pjegava nosa i vesela lica, ukrašenog nemirnim i tamnim uvojcima, svuda je pratio svoju baku. Po selu se pričalo kako teta Spoma ni na pijacu više ne ide bez svog unuka i kako ga uči i pušta da se cjenka i raspravlja sa trgovcima, uživajući u svakoj njegovoj izgovorenoj riječi.  Govorilo se i kako nikada nije ugađala svojim sinovima onako i onoliko kao što je malom Zdravku i kako se, od stroge majke i još strože svekrve, potpuno promijenila i nekako smekšala nakon unukovog rođenja. Sve je to teta Spoma oštro poricala govoreći kroz smijeh:

– Ma jok! I ne mislim na njega, pravo da vam kažem, nego prati me đe god krenem.  Ko cuko, Bože oprosti.  Dosadan je a ne mogu da ga se otarasim. Vazda mi uz nogu. A isti je mater: mršav, pjegav, ko da i nije naš! Još je i nemiran, đavo ga ne odnio! Ko zna na šta će to izaći ne budu li ga batinali na vrijeme. Ja bih to, da se šta pitam, već dovela u red, ali ne pitam se.

Tako je govorila teta Spoma i odmahivala rukama, ali uvijek se, nekim čudom, nalazila baš tu, u Zdravkovoj blizini i na njegovoj strani, kada je trebalo da ga odbrani od batina.

– Neka, djeco, polako, – govorila bi Spoma sinu i snahi dok bi se ovi spremali da biju Zdravka. – Ne dirajte ga, zaboga. Nije da ga branim, ali pogledajte ga – govorila bi Spoma pa uzimala maloga za mršavu ruku i mlatarala njome svima ispred očiju. – Nemate ga za šta uhvatiti a kamo li po čemu nalupati! 

Iako krupna i visoka žena, najčešće odjevena u teget-plavu haljinu i opasana šarenom keceljom, teta Spoma bi sva podrhtavala u takvim situacijama.  I sin i snaha ostajali bi zbunjeni pred svekrvom i majkom koja im je u tim momentima ličila na krhku i slabašnu staricu, a za koju su znali da je oštra, razborita, stroga i nepopustljiva žena kojoj se nije valjalo suprostavljati.

– Ajde mali, đavo te ne odnio. Bježi mi s očiju i ne pravi više zijana! – završavala bi teta Spoma odgurujući nježno maloga od sebe i oslobađajući ga kao što čovjek pušta pticu na slobodu.

***

– Mogu li da dobijem krišku onog slatka što si napravila za svatove – upita Zdravko gledajući baku kako stoji pokraj peći i miješa varivo.  Na to pitanje, na teta Spominom ozbiljnom ali lijepom i okruglom licu, ukaza se jedva vidljiv osmijeh. 

– Mogu li, baba, molim te? Samo jednu, – nastavi dječak sve umiljatijim glasom pokazujući prstom prema kredencu.

-A kako li sve vidiš, svi te đavoli znali – reče Spoma i nasmija se pa doda – ne može. To je baka za svatove pripremila. Uzmi suvih šljiva.

– Daj mi. Daj mi, bako samo jednu, molim te – uporno nastavi dječak molećivim glasom.  Vidjevši da mali neće odustati, teta Spoma na kraju popusti.

– Samo jednu i bježi mi s očiju – reče teta Spoma pomalo ljutito ali sa istim onim, skoro nevidljivijim, osmijehom koji joj je lebdio na krajevima usana uvijek kada bi sa Vukom razgovarala.

– Na! – reče, pa ponudi Vuku veliku krišku domaćeg hljeba debelo namazanu slatkom od smokava i šljiva. 

Vidjevši ogromnu krišku, dječak iskolači oči pa razvuče usne u široki osmijeh. 

– Hvala, baba! – reče, prinese krišku ustima, odgrize veliki komad i poče slatko da jede, mljackajući i oblizujući se.

– E, đavo te ne odnio – reče teta Spoma gledajući ga pa obrisa ruke od kecelju i vrati se svom poslu.

***

Zdravkovi najbolji drugovi bili su Zaviša i Vukosav, braća blizanci, koji su živjeli u susjednoj kući sa svojim roditeljima. Dječaci su bili iz siromašne ali poštene porodice.  Prve komšije, često su dolažili u teta Spominu ljetnu kuhinju gdje su se zajedno sa Vukom igrali drvenim igračkama kojih je ovaj imao i previše a koje je teta Spoma, pazarnim danima, donosila iz grada. U početku je dječake dovodila majka, Stana, koštunjava i tiha žena, koja bi satima ćutke i nepomično sjedila na kauču i posmatrala dječake u igri.  Kako je vrijeme prolazilo a djeca rasla, Zaviša i Vukosav su sve češće dolazili sami i ostajali u teta Spominoj ljetnoj kuhinji koliko su htjeli. Dešavalo se da u hladnim, zimskim, danima, dok vatra glasno pucketa u staroj željeznoj peći, dječaci provedu po nekoliko sati sjedeći i igrajući se na debelom, ručno-tkanom, vunenom, ćilimu, koji je teta Spoma, nekada davno, donijela u miraz.  Ne želeći da ih ostavlja same, teta Spoma bi za to vrijeme radila neki posao u kuhinji.  Spremala bi neko jelo ili krpila staru odjeću ali od dječaka se ne bi odvajala.

Teta Spomina ljetna kuhinja sagrađena je u isto vrijeme kada i porodična, velika, kuća u kojoj su ukućani spavali i zimi boravili. Ljetna kuhinja, koju je teta Spoma zvala “ljetna kujna” koristila se cijele godine. Njena vrata su većim dijelom godine ostajala širom otvorena pa su djeca, odrasli, slučajni i namjerni prolaznici, pa čak i seoske mačke, slobodno ulazili u nju.  Teta Spoma je povazdan boravila u svojoj ljetnoj kuhinji, uglavnom radeći nešto oko peći. Bila je to vrijedna žena i vrsna domaćica za koju je gazda Krsman često u šali govorio:

– Ja sam se u svoju Spomu zaljubio kad sam vidio kako kuva – a teta Spoma je na to, sa osmijehom, odgovarala:

– To mi je jasno. Samo mi nije jasno u šta se ja zaljubih.

Teta Spoma je uživala gledajući Vuka i njegove drugare kako jedu. Ljeti bi ih puštala da se dobro izmore trčkarajući po dvorištu i igrajući se a onda bi ih zvala u kuhinju, pa im onako gladnim i umornim od igre, pružala po krišku masti, komad sira ili kovrc pite da pojedu. Često bi im, iz svoje bašte, ubrala mladog luka i gledala kako ga mališani, uz kukurzni hljeb i domaći kajmak, slatko jedu.

– Samo neka jedu, – govorila je teta Spoma. – Ovaj naš ko plitka. Ne bi nikad jeo da nema Zaviše i Vukosava. Nudim ga povazdan a on sve odmahuje onom svojom, praznom, glavom i veli mi da nije gladan a čim dođu ova dvojica – a oni vazda jesti mogu – i navale na jelo, eto ti i ovog moga i veli mi “baba, gladan sam“ –

***

Ovaj put, iako je bila zima, vrata ljetne kuhinje ostajala su napola otvorena kako bi teta Spoma i seoske žene nesmetano ulazile u kuhinju noseći u rukama šerpe, lonce, tepsije i posuđe za svatove. 

– Možemo li i mi probati slatko za svatove? – upitaše jednog dana Zaviša i Vukosav teta Spomu dok je ova ulazila u kuhinju noseći u rukama veliki lonac.

– Maknite se, djeco, ne znam kud glavom udaram – odvrati ona stavljajući lonac na peć.

– Samo jednu krišku, teta Spomo – molili su dječaci, ali teta Spoma im nije odgovarala. Vidjevši da slatko neće dobiti, dječaci ljutito izađoše iz kuhinje.

Tih dana je teta Spoma razmišljala o drugim, krupnijim, stvarima pa nije ni obraćala pažnju na mališane. Iako je mnogo voljela Vuka i često ga pravdala pred ocem, ovaj put je teta Spoma bila ljuta na svog najmlađeg sina i grdila ga u sebi. 

– Zašto li je, nesretnik, odlučio da se ženi baš u vrijeme posta, – pitala se teta Spoma. – Bog ga ne ubio! Bez veselja i uz posnu trpezu, umjesto na proljeće ili u ranu jesen kad se sav narod vjenčava! 

Govorila je tako teta Spoma u sebi ali nikada i nikome naglas.  Pokušavala je Spoma i razgovarati sa Vukom ali on je ćutao. I gazda Krsman je ćutao iako je i sam bio zbunjen tom naglom Vukovom odlukom da se ženi. Isprva je bio čak i ljut na sina, ali popustio je kada je Vuk odlučno izjavio da će se sa svojom izabranicom vjenčati te zime, pa makar to bilo i u drugoj državi i bez roditeljskog blagoslova.

***

Bilo je to oko sedam sati uveče, dan uoči svadbe. U selu je vladao potpuni mrak. Prozori malih seoskih kuća bili su obasjani slabom svjetlošću.  Sve je bilo mirno i tiho i činilo se da su seljaci odavno pospali. Tu dosadnu, zimsku, seosku tišinu, prekidao je samo povremeni lavež pasa koji se čuo negdje u daljini. 

Samo je jedna kuća bila dobro osvjetljena i iz nje je izvirao život. Bila je to kuća gazda Krsmana u kojoj su se odvijale posljednje pripreme za Vukovu svadbu. Ljudi su žurnim koracima ulazili u tu veliku kuću i još brže izlazili iz nje, noseći u rukama zavežljaje, kese, kutije, posuđe i sve ono što čovjek mora da preturi preko ruku spremajući se za tako važan događaj. I kako to obično biva svuda se čuo smijeh i razgovor. Ljudi su bili umorni ali dobro raspoloženi. 

U avliji, ispred kuće, stajali su Zaviša i Vukosav i posmatrali žene kako žurnim koracima ulaze u ljetnu kuhinju noseći u rukama šerpe i tepsije a zatim izlaze iz nje, i opasavajući se raskopčanim puloverima, žure nazad u veliku kuću.

– Jesi li siguran da će da upali? – upita Zaviša.

– Kako nisam, bolan?! Sjeti se kako je amidža proš’o kod nas na slavi kad mu je mama pouljila salatu ricinusovim umjesto maslinovim uljem! – odgovori Vukosav i nakezi se.

– Dobićemo batine ako se sazna – opet reče Zaviša, ovaj put tiše i zabrinuto.

– Neka dobijemo! Nije mi žao! Ja znam zašto ovo radim, a ti – ako se bojiš – idi kući! – odbrusi Vukosav.

– Ne bojim se – prošaputa Zaviša pa opet zaćuta.

Obojica su ćutali neko vrijeme pa Zaviša opet prekide tišinu.

 – A što ti ovo radiš, Boga ti?

– Zato što nam nije dala slatka, tupane! – odbrusi Vukosav i odšeta u kuhinju teta Spome.

***

U kuhinji je vladao haos. Sve je vrvilo od žena. Jedne su servirale hranu, druge odlagale spremljena jela u frižider, treće prebrojavale pribor za jelo a četvrte brisale i slagale suđe. Vukosav je ušao u kuhinju sasvim neopaženo. U toj žurbi i galami niko nije ni primijetio dječaka. Sigurnim koracima prišao je kredencu na kojem su stajale tegle sa slatkom, zgrabio ih i sakrio pod jaknu a onda izašao iz kuhinje isto tako neopaženo kao što je i ušao. 

Izašavši iz kuhinje pojurio je ka mjestu gdje ga je čekao Zaviša.

– Jesi li ih našao? – upita nestrpljivo Zaviša.

– Naravno da jesam. Evo ih! – reče Vukosav i izvadi tegle ispod jakne.  Pažljivo ih spusti na zemlju, otvori poklopce pa izvadi iz džepa malu bočicu sa ricinusovim uljem i još jedan zavežljaj u kojem se ukažaše mljevene datule. Pažljivo, da ne prospe slatko, istrese pola boce ricinusa u jednu, a pola u drugu teglu.  Zatim doda i mljevene datule pazeći dobro da ih ravnomjerno rasporedi u tegle, pa promiješa kašikom koju izvadi iz džepa.

Zaviša ništa ne reče. Nijemo je posmatrao čas brata, čas tegle, čas ljetnu kuhinju teta Spome.

– To je to! – reče Vukosav pa zatvori tegle poklopcima. – Čekaj me tu, brzo ću se vratiti – naredi bratu pa se ponovo, skrivajući tegle ispod jakne, uputi u teta Spominu ljetnu kuhinju.

Ušavši u kuhinju uputi se pravo do kredenca. Izvuče tegle i vrati ih na svoje mjesto. Neko ga potapša po ramenu. Vukosav se trže i ugleda teta Spomu.

– Šta radis, mangupe? – upita ga i nasmiješi mu se. – Idi kući, spavaj. Sutra je svadba! – reče pa ga pomilova po kosi.  Vukosav ništa ne reče. Stidljivo obori glavu pa izađe iz ljetne kuhinje. 

Koračajući prema Zaviši, osjeti da mu se grlo steže i suze naviru na oči.

– Joj, Zaviša! Šta uradismo?! – reče, zagrli brata pa briznu u plač.

***

Bila je subota, osam sati ujutro. Jutarnje sunce obasjavalo je snijegom pokrivene avlije i krovove seoskih kuća. Selo je ličilo na bajku.  Jedna mala ptica sletjela je na krov gazda Krsmanove kuće i najavila svatove.

Odjevena u najljepšu haljinu i lijepa kako samo iskrena i dobra žena može biti, stajala je teta Spoma ispred svoje kuće i sa osmijehom na licu dočekivala goste. Svatovi su pristizali sa svih strana. Muškarci odjeveni u vunena odijela i žene u finim, skupim, svilenim haljinama, skupljali su se pred kućom gazda Krsmana.

Gazda Krsman, u svečanom odijelu i sa kravatom oko vrata, bio je naročito veseo. Ovaj visoki čovjek, širokih ramena, gustih i prosijedih brkova, i krupnih, tamnih, očiju u kojima se ogledala dobrota, stajao je ispred svoje kuće i pozdravljao goste. Držeći plosku domaće Šljivovice u rukama, nudio je Krsman svatove rakijom koju je sam napravio i više od 20 godina čuvao u buretu od stare hrastovine. Bila je to čuvena gazda Krsmanova rakija, zlatna, pitka i mirisna i nije bilo seljaka koji se nije radovao čašici tog finog pića.

– Dede, gazda Krsmane, suni nam po još jednu pa da se prebrojavamo i krećemo po mladu – naredi stari svat, poznat po svojoj ljubavi i naklonosti prema ovom žestokom piću.

Gazda Krsman je točio i nije štedio.

Pored gazda Krsmana stajala je teta Spoma, lijepa i blistava kao jutarnje sunce. Kako gazda Krsman natoči čašicu rakije, tako teta Spoma zagrabi slatko kašikom i pruži je gostu.

– Dobro nam došli! Izvolite, slatko i rakiju – nudila je teta Spoma sa osmijehom.

– Dobro ti je ovo slatko, domaćice!-  pohvali je stari svat, pa uze još nekoliko kašika.  – Nego, dobro pazi na kuma. On ti je veliki slatkoguz! Sve će ti ovo sam pojesti ne budeš li gledala! – reče teta Spomi, potapša je po ramenu pa uđe u kuću.

Odjeveni u svoja najbolja odijela, počešljani, ali blijedi od straha, virili su Zaviša i Vukosav iza starog orahovog drveta u dvorištu i posmatrali dešavanja. Od silne hrane koju su im tog jutra nudile žene, ništa nisu ni okusili, a bili su gladni. Njihovi prazni stomačići kao da su bili vezani u čvor.

– Uzmite djeco. Valja se. Pojedite nešto, zaboga – nudile su domaćice pite i kolače, prinoseći ih dječacima na velikim, ovalnim i bogato-ukrašenim tanjirima. Zaviša i Vukosav su samo odmahivali glavama.

Svatovi uđoše u kuću i posjedaše oko velikog, svečano postavljenog, stola. Nasta buka. Neki se raspričaše, neki raspjevaše, a neki navališe na bogatu trpezu.

 – Ima li još tog slatka? – dreknu amidža pa mahnu rukom teta Spomi. – Volim ja slatko ovako, ujutro, na česrce.

-Ima, ima, kako da nema! – odgovori radosno Spoma, pa donese slatko i stavi pred njega. 

Amidža i kum navališe.  

***

Prošlo je više od sat vremena a svatovi su još sjedili, jeli i pili. Malu prostoriju ispunjavao je glasan smijeh i miris duvana. Žene su pjevale a muškarci ih zadirkivali i šalili se.

U toj galami niko ni ne primijeti kad kum, blijed i skamenjen, odjednom ustade sa stolice i odjuri u kupatilo. Ubrzo za njim, kao gromom pogođen, skoči i stari svat pa viknu:

– Što me nešto… – ali ne dovrši misao već odjuri do kupatila. Gosti se zbunjeno pogledaše.

Vidjevši da je kupatilo zaključano, stari svat pojuri ka izlazu gdje naleti na stare Spomine opanke. Umalo ne pade! Nazu ih pa potrča do vanjskog klozeta!

– Usra se stari svat! – prošaputa Zaviša, vidjevši ga kako juri do klozeta.

– Teško nama – reče Vukosav blijed od straha.

– Jaoooj! – začu se onda iz kuće pa odnekud izleti amidža sa poluraskopčanim pantalonama, unezvjereno gledajući oko sebe. Zastade na tren, osvrnu se po avliji, pa se i on dade u trk do poljskog klozeta. Povuče vrata ali ne otvori ih. Bila su zaključana. Začu se glas starog svata: – Zauzeeeettoooo! Idi dalje!!! –

Pridržavajući pantalone u rukama, amidža poleti prvo lijevo pa desno, izbezumljen kao pijetao kojeg domaćica juri sjekirom, pa se najzad dosjeti te zaleti niz brdo, iza kuće, i nestade iz vida.  

– Usra se i amidža! – povika Zaviša – i ode do potoka!

Nije mnogo prošlo a svi svatovi su čučali kraj seoskog potoka nedaleko od gazda Krsmanove kuće. Vladala je potpuna tišina. Ni pjesma, ni priča, ni smijeh se više nisu čuli. Kroz Ševar i divlje rastinje nazirale su se samo svečane haljine, fina, muška, odijela i poneka seljačka šubara.

Možda bi Zaviša i Vukosav i priznali krivicu da je teta Spoma shvatila šta se desilo, ali nije. Slatko je bilo pojedeno, dokazi uništeni, a dječaci su ćutali.

U selu se nagađalo i raspravljalo.

– Velim vam, za sve je krivo Spomino slatko. Moj Mrkša ga je jeo, a ja bome nisam zbog ovog mog šećera. Zato je on završio u potoku, a ja nisam! – pričala je Zorka i glasno se smijala sa komšinicama.  

Dugo su seljaci prepričavali ovaj događaj, svaki put oduzimajući po nešto i dodajući nove detalje toj neobičnoj priči. 

– Samo da svatovi ne prođu ko gazda Krsmanovi! – zadirkivali su seljaci gazda Krsmana po seoskim svadbama, a on se mrštio.

– Samo da mi ne ispadne ko Spomin! – šalile su se domaćice pakujući domaći džem i slatko u teglice ili miješajući bestilj u velikim, crnim, aranijama. 

Bila je to priča koja se rado pripovijedala na mnogim seoskim događajima i kojoj su se svi, osim gazda Krsmana i teta Spome, slatko smijali.

Napisala Vedrana Vodopivec
Februar, 2023