Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i NAMA.

Glavni lik / protagonista

Ahmet Šabo je običan čovjek, pjesnik, posmatrač i neko ko, ni u strahu od smrti, ne odstupa od svojih moralnih ubjeđenja. Radnja se odvija u vrijeme poslije Hoćinske bitke koja se dogodila 1621 godine.

Šabo se pojavljuje kao lik istraumiran i zauvijek promijenjen ratom. On iz svoje perspektive nekadašnjeg ratnika, a sadašnjeg siromašnog, zaljubljenog i poštenog čovjeka, posmatra svu besmisao koja ga okružuje a koju i moderan čovjek lako uočava ukoliko bolje pogleda oko sebe. On vidi korumpirane oportuniste i uplašene, obične, ljude koji pod pritiskom vlasti, mržnje ili ljubavi, ugnjetavaju druge i pristaju na laž, prevaru i nepravdu. 

 Tvrđava kao simbol

Tvrđava, kao metafora, predstavlja simbol zajedništva i cjeline ali i neprijateljske, moćne sile kojoj pošten čovjek, uprkos svim svojim naporima, često ne može da se suprostavi. Tvrđava je sve: čovjek, porodica, ljubav, mržnja, vjera, tajna, prijateljstvo, društvo, država i na kraju – vlast. Sve je tvrđava i kao jedna takva građevina, sa odbrambenim i zaštitnim zadatkom, neprestano stoji na udaru i može da padne pod pritiskom. 

Šabo, moralan čovjek koji vjeruje u ljubav i prijateljstvo i čvrsto slijedi svoja ubjeđenja, prikazan je kao neko ko je u konstantnom sukobu sa vlašću, ljudima koji ga okružuju, pa i samim sobom. On se neprekidno sukobljava jer ne uspijeva da se pomiri sa besmislenim pravilima koja mu nameću društvo i vlast. Šabo, kao tvrđava, stoji na udaru i svjedoči nasilju.

 Njegova ljubav sa Tijanom takođe predstavlja tvrđavu. Ta ljubav je njegovo sigurno utočiste. Svaki put kada se nađe na udaru jačih sila, Šabo bježi u svoje (ljubavno) sklonište u potrazi za spasom. Samo u toj ljubavi on se osjeća sigurnim i samo tu može biti ono što stvarno jeste.

 Osman predstavlja neosvojivu tvrđavu koja ne pada pod pritiskom vlasti. On do kraja romana ostaje čovjek hladnog i ubojitog pogleda koji, krijući svoje tajne i emocije, uspješno sprovodi svoje planove i dolazi do ciljeva.

 Šehaga Soćo je borac. Od samog početka Šehaga ispoljava bijes i mržnju prema vlastima i uopšte pokazuje prezir prema svijetu u kojem živi. On se, zasljepljen svojom ličnom tragedijom i nezadovoljstvom, poigrava ljudskom sudbinom, životom i smrću. On prvobitno ostavlja utisak neosvojive tvrđave i sile kojoj niko ne može da se odupre. Ipak, na kraju romana, Šehaga umire ostavljajući nas da se pitamo da li je njegova tvrđava možda, ipak, pala. 

Serdar Avdaga predstavlja tvrđavu za sebe. On je, kao Zaver iz Igoovog romana Jadnici, opsednut istjerivanjem pravde. Braneći svoja uvjerenja (do smrti), on ostaje neosvojiva tvrđava do kraja romana. 

Borba sa režimom

Kao pojedinac koji se suprostavlja višoj sili Šabo je od samog početka osuđen na neprestanu borbu. Uprkos svojoj slabosti, kao i snazi svojih neprijatelja, on prkosi režimu pružajući otpor nepravdi, ljudskoj pohlepi i opštem zlu. On saosjeća sa drugim ljudima i staje na stranu pravde čak i onda kada to ide njemu na štetu, jer on ne želi i ne umije drugacije. 

On kaže: “Ako ga ne izdam, uništiću sebe; ako ga uništim, izdaću sebe.” 

U svijetu gdje lukavstvo dominira a znanje se ne cijeni, Selimović, tj: Šabo, nas pita: “Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?”

U društvu u kojem vladaju sila, strah, korupcija i osveta, biti drugačiji i isticati se svojim znanjem i poštenjem – znači biti osuđen na propast.

U razgovoru sa Mula Ibrahimom, Šabo ga pita: “Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želis dobro?”

Mula Ibrahim mu odgovara “Da se sa svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.”

Još na početku romana Selimović nagovještava da svako prkošenje i suprostavljanje režimu vodi u propast, ali poruka ovog romana se mijenja na kraju priče. Od početka Šabo se bori protiv režima, ali na kraju priče on ipak uspijeva da uspostavi ravnotežu i prihvati društvo u kojem živi. Prihvatajući posao učitelja i birajući ljubav umjesto mržnje, Šabo se miri sa životom. Ovo je ujedno i poruka romana: prihvatiti ljubav umjesto mržnje kao jedini način da pronađemo unutrašnji mir i učinimo život podnošljivim. 

Šabo je junak koji odudara od svojih sunarodnika. Mišljenjem i djelom on je drugačiji, vječito na vjetrometini i tema zlim jezicima. Kao takav, on ne ispašta samo za svoje greške, već i za pogreške drugih ljudi (npr: kada pokušava spasiti Ramiza od smrti).

Braneći svoju tvrđavu on brani i sve ono što ona predstavlja: ljubav, uvjerenje, princip, prijateljstvo, itd. U toj borbi tj: želji da se izoluje od ostatka društva i posveti samo svom životu, on često biva uvučen u probleme koji ga se ne tiču. U pokušaju da spase Ramiza od sigurne smrti, Šabo ulazi u igru sa mnogo jačim i opasnijim od sebe: ubicama i lopovima koji su za njega “strašila”. 

On kaže: “Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku noževe, umro bih od straha, izboden njihovim strašnim očima.” 

Mozemo li činiti dobro a da u isto vrijeme ne činimo zlo?

Jedno od pitanja koje se ponavlja u romanu je: “Zar bez nasilja nema ni dobra?”
Bez nasilja ne bi bilo ni Ramizovog spasenja. 

“Kakav je ovo život, kakav svijet, u kojem činim zlo, i kad mislim najbolje!” pita se Šabo, “a činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim.”

Šabo doživljava Ramizovu kaznu i Avdijinu tragičnu smrt kao propast jednog društva. Za razliku od njega, Osman vidi Avdijinu smrt kao incident koji se morao desiti. “Da nisi otišao ti, otišao bi drugi”, Osman mu savjetuje, dodajući “Samo je jedan mrtav [i] desilo se”.

Porodica kao tvrđava i život kao borba

Šabo bi se najradije sklonio od zakona (od Sultana kojeg Mula Ibrahim naziva “silom teže” koja narod “drži na okupu”) i živio bi sa Tijanom na slobodi – uzimajući za svoju porodicu samo onoliko koliko on smatra potrebnim. 

“Ali mi se odjednom učinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teza, i da sve počne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi žrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi džamije, sokaci, groblja, drveta, kuće. uselio bih se u jednu, samo sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema više zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruženju. Ni rat više ne bi bio moguć, jedino ako bi uspio nekoga da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. I podučavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednog letećem đaku na brzinu saopštio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a možda i nikad više, na njegovu sreću. Samo bih svoje dijete naučio svemu lijepom što znam, nizašto, iz čistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.”

Ovdje Selimović poredi život sa ružnim životnim puzanjem. Život u strahu je puzanje, dakle – neprekidno ponižavanje. Rat je besmislen. Umjesto rata, Selimović predlaže prijateljstvo. Prijateljstvo je jedna od glavnih tema ovog romana. 

Šabo ponosno i tvrdoglavo brani svoje principe, ali pod teretom ljubavi prema Tijani i odgovornosti prema nerođenom djetetu, spreman je na određena odricanja i žrtve. Zbog pritiska društva on pristaje da se sastane sa uticajnim ljudima koje ne poštuje i posmatra prezrivo jer zna da su tuđim radom i zaslugom stekli ime i imovinu.

“A kakve ću riječi naći za njih”, pita se on, jer oni ne govore njegovim jezikom i dodaje:

“Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hoćina, i pored žene, i pored djeteta koje smo očekivali, i pored potrebe da se nadamo nečemu sto nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hoćinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam.”

Svi smo mi samo obični smrtnici

Kao Šekspir, koji se u svojim psiho-dramama bavi analizom ljudskog karaktera, tako se i Selimović, kroz lik Ahmeta Šabe, bavi pitanjima kao sto su:

a) Uticaj okoline na vlastitog sebe. 
b) Naša sposobnost da igramo različite uloge u zavisnosti od okruženja u kojem se nalazimo;
c) Naše postupanje u situacijama u kojima smo se našli/ili u kojima se nalazimo, kao i naša mogućnost da analiziramo situacije u kojima se nismo našli;
d) Naše unutrašnje drame, fantazije, strahovi,, snovi, itd.

U svojim dramama Šekspir govori o smrti i podsjeća nas da se od nje ne može pobjeći. On nam govori:

“Smrt je najgora a ona je neizbježna” (slobodni prevod) 

(“The worst is death, and death will have his day”, Richard II).

Smrt stiže svakoga od nas. Ona je neumoljiva. U zanimljivom dijalogu između Mula Ibrahima i Šehage, Selimović, kao i Šekspir, podsjeća na neizbježnu smrt koja nas sve čeka. Upoređuje nas sa mravima podsjećajući nas da smo mali i nevažni u kosmosu.

“Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas”, Selimović piše i pita se “hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru”.

Selimović tj: Šehaga nam govori: “Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti.”

Vlast kao sila – kao stijena

U svom romanu Tvrđava, Selimović nekoliko puta upoređuje kamen/stijenu sa zakonom/silom i pita se da li je moguće učiniti dobro a da čovjek, u isto vrijeme, ne učini zlo. Šabo spašava Ramiza, ali u isto vrijeme nanosi zlo ženi kod koje je Ramiz stanovao. Kao i ranije, Šabo krivicu preuzima na sebe ali i ukazuje na nepravdu koja se nanosi nevinom.

On kaže: “Vijest o nepoznatoj ženi me porazila. I za njenu nesreću sam ja kriv! Kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnožju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?”

Imamov brat takođe upoređuje stijenu sa zakonom i silom. Kada ga Šabo pita da li je ljut što su mu ubili nedužnog brata koji je govorio istinu, čovjek odgovara: “Bože sačuvaj! Zašto bi mrzio vlast? Odvalila se stijena i ubila čovjeka. Mrziš li stijenu?”

Ovdje kao da se čuje sarkastični glas pisca čijeg su brata takođe optužili i pogubili zbog besmisla. Da li to Selimović ukazuje na vlast (hladnu stijenu-kamen- silu) protiv koje se čovjek ne može boriti ni srcem ni razumom ili nam poručuje da je vlast sila koja se pod pritiskom ljudske noge (ili upornosti) ipak može odroniti?

Poruka

Tvrđava predstavlja konstantnu bitku između ljubavi i mržnje, dobrote i zla, čovjeka i državne sile. Osveta, mržnja i ljubav su sile koje žive vječno, Selimović nam poručuje. One ujedno daju i smisao životu. Srećni smo što svaki od nas može birati silu koja će ga voditi kroz život.

Šabo se ipak odlučuje za LJUBAV. 

“Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život”, govori nam Šabo a Selimović poručuje da i mi biramo ljubav umjesto osvete i mržnje.

Tvrđava je politički, psihološki i ljubavni roman prije svega. On se bavi mnogim pitanjima i temama kao što su ljubav i mržnja. Tvrđava je priča o savremenom čovjeku – čovjeku 17 vijeka – koji je do danas ostao nepromjenjiv. To je ujedno i priča o prošlosti, budućnosti i NAMA.

Napisala: Vedrana Vodopivec